Priče koje nadilaze granice zdravog razuma i općeg iskustva imaju posebnu privlačnost. Vrtnja stolova, poruke dozvanih preminulih rođaka, neobjašnjive podudarnosti, možda proničive niti budućnosti.
Čovjek je sklon u tome tražiti ne samo bajku nego i neku skrivenu istinu, no Richard Wiseman, psiholog koji je iz mađioničara i iluzionista postao psiholog, tom svijetu pristupa iz drugog smjera. Ne želi oduzeti pojave koje su prema našem sadašnjem znanju neproničive i neobjašnjive, nego ih razumjeti. U knjizi Paranormalnost – Zašto vidimo ono čega nema? razumljivo pokazuje da iza paranormalnih doživljaja često stoje osobitosti ljudskog mišljenja i percepcije. Kroz jednostavne primjere i pokuse navodi čitatelja da shvati kako se ono što doživljavamo kao posebno ili nadnaravno često može opisati posve svakodnevnim objašnjenjem.
Wiseman se u zasebnim poglavljima bavi, među ostalim, psihologijom viđenja duhova, mitovima o čitanju misli i predviđanju budućnosti te funkcioniranjem sreće i nesreće. Pokazuje kako nas naše pamćenje može zavarati, kakvu ulogu imaju naša očekivanja i kako oblikujemo vlastita iskustva a da to ne primjećujemo.
Privlačnost neobjašnjivog ne vraća se samo u knjigama, nego i u svijetu videoigara. I The Occultist gradi na toj drevnoj radoznalosti; mračne tajne, uznemirujuća prošlost i postupno razotkrivana potraga za odgovorima vode nas kroz priču u kojoj je prisutnost nadnaravnog gotovo opipljiva.
Alan Rebel kao okultni istražitelj želi doći do dna tajanstvenim događajima koji se tiču otoka Godstone, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je njegov otac opsesivno istraživao to mjesto i, ako je sve točno, pronalazak mu je bio i kobni. Umjesto akcijske igre, ovdje dobivamo istraživačku, minimalističku igru rješavanja zagonetki, nadnaravnu/horor istraživačku igru, a ni naš glavni junak nije Alan Wake.
Godstone Island izolirano je, maglom zastrto mjesto tmurne atmosfere, gdje pozadinu i okvir daju olupine automobila zaostale iz 50-ih, trošne zgrade, napuštene ulice i tragovi nekadašnje vjerske ili okultne zajednice. Atmosfera otoka gradi se na klasičnim horor toposima, susrećemo prostore i zgrade odsječene od vanjskog svijeta, gdje su grijesi i tajne prošlosti još uvijek prisutni, često doslovno. Snažno se osjeća Lovecraftova inspiracija (vidi Innsmouth ili Dunwich), što se ne očituje samo u primorskom karakteru, nego su i zatvorenost, vjera i strah od nepoznatog vrlo slični.
Grafika igre The Occultist iznenađujuće je slaba. Ne samo da je osjećaj igranja kao da gledamo igru staru 5 do 10 godina – ne onu koja teži retro atmosferi – nego uz to dobivamo i smećkastu/žućkastu nijansu koja je navučena na gotovo sve, čineći svjetla neprirodnima, i to ne u dobrom smislu. Ovo nije zastrašujući, maglovit, slutnjom ispunjen svijet horora, nego čudna, uznemirujuća varijanta. Uz to, igra operira vrlo jednostavnim mehanikama, na što bi se s jedne strane moglo i zahvaliti – ne komplicira nam previše život – a s druge strane balansira na rubu previše pojednostavljenog, pretjerano jasnog.
Ako je uz osnovne tipke za kretanje jedini univerzalni alat tajanstveno okultno njihalo, neće biti teško dokučiti što činiti kad počne svijetliti. Istina, alat će imati 4 načina korištenja, ali i to naginje previše pojednostavljenom. Istraživanje, otkrivanje i rješavanje tajni tako neće biti pravi detektivski rad, nego običan princip "idi tamo, pritisni tipku, pročitaj, idi dalje", što je u walking simulatoru u redu.
Kad pak na kukuruznom polju i ograda do koljena znači zid, može se naslutiti da su programeri više razmišljali o hodnicima nego o prostoru igre. I zbog toga (također) imao sam ambivalentne osjećaje, jer u tom smislu nije loše što se nećemo bespotrebno penjati posvuda, ali u drugom smislu pomalo razočarava, jer takvo rješenje s nevidljivim zidom djeluje prilično usiljeno. I ovdje se postavlja sasvim opravdano pitanje: zašto onda vrijedi s ovom igrom provesti minute, ili možda i sate? Za to sam našao dva odgovora.
Prvi je da priča, okvir, priča koja u sebe ugrađuje duhovima opsjednute, okultne, čvrsto prekopirane dijelove Herbert West – Re-Animator i druge fanatične/vjerske sektaške elemente nije loša, kuće u kojima straši, bolnica i ostale lokacije prilično su dobro sastavljene, ima atmosferu i jednom-dvaput prođe srh, čak i ako sigurno neće dobiti nagradu za originalnost. Drugi je da je Doug Cockle glas glavnog junaka i većina će brzo shvatiti da čuje glas Geralta od Rivije, a to igri koja se druži s nadnaravnim puno doprinosi, čak i ako ovdje neće biti ni srebrnog mača ni Igni.
Golem je argument u prilog igri to što "Geralt" neprestano komentira, objašnjava, ubacuje se, filozofira, mrmlja, dozivajući atmosferu igara Witcher. No ne smije se zanijekati da je riječ o prilično ozbiljnoj okultnoj igri i da moramo biti obožavatelji Geralta kako bi ova dva upravo nabrojena argumenta prevagnula u korist igre. Šteta je što gradi na mnoštvu klišeja, a i što je jako pojednostavila igraće mehanike. Kao pustolovina, zanimljivost i posebnost s Geraltovim glasom prolazi, ali u The Occultistu je trebalo biti skriveno puno više.
