Popijemo li dovoljno piva, mogli bismo pasti s barskog stolca ili početi glasno pjevati pred neznancima jer alkohol može prodrijeti kroz jednu od najsnažnijih obrambenih linija našeg organizma. Svatko tko je ikada bio pijan, napušen ili jednostavno izrazito pospan od lijekova protiv alergije mogao je iskusiti što se događa kada pojedine molekule probiju zaštitni sustav zvan krvno-moždana barijera i uđu u mozak.

Ta barijera, ugrađena u stijenke kapilarne mreže koja vijuga mozgom i proteže se stotinama kilometara, sprječava većinu molekula iz krvi da dopru do osjetljivih živčanih stanica. Kao što lubanja štiti mozak od vanjskih fizičkih prijetnji, tako ga krvno-moždana barijera štiti od kemijskih tvari i uzročnika bolesti.

Iako je taj sustav jedno od velikih postignuća evolucije, barijera predstavlja ozbiljan problem stručnjacima koji razvijaju lijekove. Oni je desetljećima pokušavaju selektivno prijeći kako bi lijekove mogli dopremiti u mozak. Medicinski istraživači žele i bolje razumjeti kako barijera funkcionira jer se čini da njezino narušavanje ima ključnu ulogu u razvoju pojedinih bolesti, a utjecanjem na nju moglo bi se poboljšati liječenje određenih stanja.

„U posljednjem smo desetljeću mnogo naučili, ali i dalje se suočavamo s velikim izazovima pri prijenosu supstrata i lijekova preko barijere”

– kaže Elizabeth Rhea, biologinja i istraživačica u Centru za pamćenje i zdravlje mozga Sveučilišta Washington.

Osjetljiva ravnoteža

Kao i ostatku tijela, mozgu je potrebna krv koja cirkulira kako bi stanicama dopremila potrebne hranjive tvari i kisik te odnijela otpadne tvari. Međutim, kemijski sastav krvi neprestano se mijenja, a moždano je tkivo iznimno osjetljivo na svoje kemijsko okruženje. Komunikacija živčanih stanica temelji se na preciznom otpuštanju iona. Kada bi ioni mogli slobodno prelaziti iz krvi u moždano tkivo, ta bi se preciznost izgubila. I druge vrste biološki aktivnih molekula mogu ometati osjetljive živčane stanice te utjecati na misli, sjećanja i ponašanje.

Otvorite galeriju

Krvno-moždana barijera služi za regulaciju okruženja potrebnog za pravilan rad mozga, kaže Richard Daneman, izvanredni profesor na Odsjeku za farmakologiju Kalifornijskog sveučilišta. Ona, dakle, pruža zaštitu, ali nije zasebna struktura poput zidina utvrde. Njezina zaštitna uloga proizlazi iz posebnih svojstava krvnih žila u mozgu i susjednih moždanih stanica koje ih tijesno obavijaju.

Većina kapilara u tijelu na molekularnoj je razini „propusna” kako bi omogućila slobodan prolazak hranjivih i drugih tvari. Ta je propusnost nužna za rad organa poput bubrega i jetre. No krvne žile mozga građene su prema strožem „standardu” i manje su propusne. Endotelne stanice koje tvore stijenke kapilara čvrsto su povezane takozvanim tijesnim spojevima.

„Tanke, paralelne proteinske niti drže stanice na okupu, poput žica između opeka”

– kaže Elisa Konofagou, istraživačica u području bioinženjerstva i radiologije na Sveučilištu Columbia. Između njih mogu proći pojedine vrste molekula, ali samo u malim količinama. Pritom je uglavnom riječ o vrlo malim molekulama topljivima u vodi.

Mozgu su, međutim, potrebne i brojne druge molekule, poput glukoze i inzulina, koje se ne mogu provući kroz tijesne spojeve. Barijera zato sadrži i pumpe i receptore koji, poput izbacivača u ekskluzivnom noćnom klubu, propuštaju samo određene molekule, dok većinu uljeza brzo izbacuju. Iza stijenki kapilara nalaze se slojevi potpornih stanica, među kojima su periciti i astrociti, koji također pomažu u održavanju barijere i regulaciji njezine propusnosti.

Ozonski omotač živčanog sustava

Unatoč zaštitnim slojevima, neke nepoželjne tvari ipak mogu ući u mozak. Etanol, glavni sastojak alkoholnih pića, jednostavno prolazi kroz stanične membrane difuzijom. Neke su molekule pak toliko slične onima koje su mozgu potrebne da ih barijera ne uspijeva zadržati. Takvi su klasični antihistaminici, zbog čega lijekovi protiv alergije mogu izazvati pospanost: provuku se kroz krvno-moždanu barijeru i stignu do živčanih stanica. (Kako bi se to izbjeglo, razvijeni su i noviji antihistaminici koji ne izazivaju pospanost jer ne prolaze kroz barijeru i djeluju samo na imunosne stanice u krvi.)

„Krvno-moždana barijera postoji kako bi mozgu dopremila ono što mu je potrebno”, kaže Daneman. No nisu svim dijelovima mozga potrebne iste molekule, pa ni barijera nije svugdje jednaka. Primjerice, u njušnoj lukovici djeluje drukčije i ima drukčiji proteinski sastav od barijere u hipokampusu, kaže Rhea.

U pojedinim dijelovima mozga uopće nema klasične krvno-moždane barijere. U koroidnom pleksusu, tkivu smještenom u velikim moždanim komorama koje proizvodi cerebrospinalnu tekućinu (CSF), stijenke krvnih žila mnogo su propusnije. Tako i mora biti jer to tkivo svakoga dana mora izlučiti pola litre CSF-a u mozak, za što su mu potrebne goleme količine vode, iona i hranjivih tvari iz krvi.

Otvorite galeriju

Iako ta zaštita nije savršena, očito je toliko korisna da svaki organizam sa složenim živčanim sustavom ima nešto nalik krvno-moždanoj barijeri, kaže Daneman. Imaju je čak i muhe te drugi kukci, iako nemaju krvne žile. Tekućina koja kod njih ima ulogu krvi jednostavno protječe oko organa unutar vanjskog oklopa, ali organ koji odgovara mozgu prekriven je glijalnim stanicama sa zaštitnom ulogom.

Oštećenje barijere znači ozbiljnu opasnost za mozak. „Krvno-moždana barijera nalik je Zemljinu ozonskom omotaču”, kaže Berislav Zlokovic, predstojnik Odsjeka za fiziologiju i neuroznanost Medicinskog fakulteta Keck Sveučilišta Južne Kalifornije.

Kao što je rupa nastala u zaštitnom sloju atmosfere omogućila da štetno zračenje preplavi planet, tako i otvaranje krvno-moždane barijere može dovesti do navale štetnih molekula u mozak.

Pukotina u štitu

Brojne istraživačke skupine proučavaju kako se barijera mijenja tijekom bolesti ili ozljeda. Primjerice, narušavanje krvno-moždane barijere jedno je od karakterističnih obilježja Alzheimerove bolesti. U časopisu Nature Neuroscience nedavno je objavljeno istraživanje u kojem su znanstvenici mapirali značajne promjene u ekspresiji gena u stanicama krvno-moždane barijere u mozgovima oboljelih od Alzheimerove bolesti. Barijera se narušava i kod multiple skleroze, što omogućuje ulazak imunosnih stanica u mozak, gdje napadaju zaštitne ovojnice oko živčanih stanica. Traumatske ozljede mozga i moždani udar također mogu otvoriti barijeru i prouzročiti potencijalno nepovratna oštećenja.

Međutim, selektivno otvaranje ili zatvaranje krvno-moždane barijere može biti i korisno.

Mnogi potencijalno korisni lijekovi ne mogu proći kroz barijeru. Problem je dijelom u tome što su napredak u istraživanju krvno-moždane barijere usporavala tehnička ograničenja, od kojih su mnoga u međuvremenu prevladana novim tehnologijama, kaže Maria Lehtinen, voditeljica Odjela za patološka istraživanja u Bostonskoj dječjoj bolnici. Dodaje da bi tom području mogla predstojati doista uzbudljiva vremena.

Otvorite galeriju

Posljednjih su se godina brojne istraživačke skupine usredotočile na pristupe nalik „trojanskom konju”, pokušavajući lijekove dopremiti u mozak tako da ih vežu uz molekule koje prirodno prolaze kroz barijeru. Druga su istraživanja ispitivala primjenu fokusiranog ultrazvuka za otvaranje pojedinih dijelova barijere i dopremu lijekova za liječenje Parkinsonove i drugih bolesti. Tako je u časopisu Science Advances nedavno objavljeno istraživanje prema kojem su znanstvenici ultrazvukom otvorili krvno-moždanu barijeru u mozgu makakija i to potvrdili fluorescentnim proteinima. Stručnjaci sada rade na tome da tu metodu primijene za dopremu genskih terapija kojima bi se moglo boriti protiv Parkinsonove bolesti.

Dok se krvno-moždana barijera nekoć smatrala statičnim, jednoličnim zidom, stručnjaci je danas vide kao mnogo dinamičniji i „življi” sustav, kaže Lehtinen. Ta struktura vjerojatno raste i razvija se na različite načine u različitim dijelovima živčanog sustava. Može se i prirodno privremeno otvoriti kada smo duboko u REM fazi sna ili kada vježbamo. Mijenja se pod utjecajem hormona i lijekova: zatvara dotadašnje putove ulaska ili otvara nove. Kada se pojedine molekule vežu za barijeru, njezine stanice mogu mozgu poslati signale o tome kako treba reagirati, a da pritom samu molekulu ne propuste, kaže Rhea.

Krvno-moždana barijera, dakle, nije kameni zid koji okružuje srednjovjekovnu utvrdu. Više nalikuje čarobnoj granici na kojoj se vrata pojavljuju i nestaju, a prozori neprestano postaju veći ili manji. Pojedini se dijelovi urušavaju, drugi se ponovno grade, a cijeli se sustav neprekidno mijenja.

Pretplata na newsletter
Pretplatom prihvaćam Uvjete i odredbe i Izjavu o privatnosti.

0 komentara

Da biste napisali komentar, prvo prijavite se!

Za ovaj članak još nema komentara!

Pomozite drugima, recite nam što mislite o članku.
Nazad na vrh stranice