U kolektivnom nesvjesnom čovječanstva od pamtivijeka postoji duboka, instinktivna povezanost svjetlosti sa životom, sigurnošću i dobrotom, dok je tama carstvo nepoznatog, zla i smrti. Otkako su naši preci prvi put zapalili vatru u dubinama špilja kako bi otjerali noćne grabežljivce, oko izvora svjetlosti gradimo civilizaciju, a u mnogočemu i vlastiti način razmišljanja. U religijama božanstva, sveta bića i glasnike često prikazujemo s blještavom aureolom ili sunčevim diskom oko glave, a „prosvjetljenje” označava najviše stanje ljudskog duha. Ipak, skloni smo zaboraviti dvojaku, razornu prirodu svjetlosti, onu drugu stranu medalje: ono što daje život može ga jednako lako i nemilosrdno oduzeti. Dovoljno je pomisliti na užareno pustinjsko sunce koje bez zaklona sjene spaljuje gotovo sve što živi i kreće se.
Ta se dvojaka priroda često pojavljuje i u mitologiji. Dovoljno je sjetiti se Lucifera, koji je iz svjetlosti pao u tamu, a čije ime doslovno znači „svjetlonoša”, ili smrtnice Semele iz grčke mitologije, koja je izgorjela u prah kada je ugledala Zeusa u njegovu punom božanskom sjaju. Svjetlost, dakle, može biti i razorna sila ako je ne filtriraju slojevi atmosfere ili joj ravnotežu ne pruža svježe utočište sjene. Ta dvojnost otvara uzbudljive mogućnosti u suvremenoj fikciji. Kada se u nekom svijetu poremeti kozmička ravnoteža pa prijetnja umjesto tame postane sama svjetlost, pravila preživljavanja okreću se naglavačke. U takvom apokaliptičnom scenariju sjena više nije skrovište čudovišta, nego jedino utočište od ubojite sile koja izobličuje sve što dotakne.
Prema priči, u špilji skrivenoj duboko u svijetu Glarefalla otkriven je neobičan kristal koji svijetli narančastim sjajem. Djelovao je kao čisto utjelovljenje energije, a čim je dospio kralju u ruke, ovaj je naredio da se iskopaju svi takvi kristali koje uspiju pronaći. Ljekovita i čarobna moć kamena, kao i energija koju je pružao, uvele su kraljevstvo Glarefall u zlatno doba kakvo svijet još nije vidio. Svjetlost kristala obasjavala je kraljevstvo i njegova naselja, sve dok je jednog dana nije zamijenila tama. Još gore, u svakom kutku kraljevstva pojavila su se tuđinska, zastrašujuća stvorenja. Nitko nije znao odakle su došla, ali razaranje koje su ostavljala za sobom govorilo je samo za sebe. Po kraljevoj zapovijedi istražit ćemo što se dogodilo, a uz pronalaženje odgovora na naša ramena pada i teret borbe protiv tih čudovišta.
Autori su već u najavama i konceptualnim ilustracijama obećavali mračan fantastični svijet sa zanimljivim obratom u tradicionalnom odnosu dobra i zla: svijet u kaos ne baca tama, nego zasljepljujuća svjetlost koja sve prži. Temelji za zanimljivu priču postoje, a kataklizmična promjena mogla se na brojne načine odraziti i na zadatke i na ljudske sudbine. No iza dijaloga i opisa koji bi trebali ostaviti dojam dubine krije se mnogo praznog hoda, a tekstovi uglavnom ostaju generički i prosječni.
Problem je u tome što je glavni zaplet zamorno linearan i predvidljiv, likovi su plošni, dijalozi naših suputnika beživotni, a međuscene djeluju kao da su zaostale iz igre stare deset godina. Glasovni glumci pošteno se trude, premda se pojavila i sumnja da ih je zamijenila umjetna inteligencija. Ipak, ni oni ne mogu spasiti scenarij koji niže klišej za klišejem. Trenuci zamišljeni kao dramatični uglavnom nemaju težinu i nijednom se ne osjeti da sudbina svijeta doista leži na našim ramenima. Mehanika izmjene dana i noći također se uglavnom svodi na praćenje odbrojavanja, umjesto da pridonosi atmosferi. Žurba nam, nažalost, ostaje važnija od bilo kakvog razmišljanja o tome.
Sustav borbe okosnica je svakog akcijskog RPG-a, a ovdje se vidi da kompliciranje ne jamči i funkcionalan sustav. Postoje izbjegavanje, pariranje i upravljanje izdržljivošću, koje je također ključno, no oružju nedostaje pravi osjećaj težine. Pogodak golemim dvoručnim mačem ostavlja gotovo isti dojam i učinak kao zamahivanje bodežom.
Područja registracije pogodaka povremeno su, blago rečeno, velikodušna. Često nas ozlijede i napadi koji su nas na zaslonu vidljivo promašili za nekoliko centimetara, dok se katkad dogodi da naš dobro tempirani udarac prođe kroz protivnika bez ikakva učinka. Sve dodatno pogoršava kamera, koja se često muči u uskim hodnicima i zatvorenim prostorima. Jednom se dogodilo i da usred borbe protiv šefa, zamišljene kao spektakl, najveći izazov nije bilo čudovište, nego kamera zaglavljena iza stupa.
Stablo vještina nepotrebno je zamršeno, pomalo kao u Rogue Traderu, no brzo shvatimo da se iza te složenosti uglavnom kriju pasivne vještine. Aktivnih vještina koje oblikuju stil igranja ili način borbe lika prilično je malo, pa borbe vrlo brzo postaju repetitivne, a mi do iznemoglosti pritišćemo istih nekoliko tipki.
Svijet je golem, ali često i jednoličan i prazan. Karta je posuta sporednim zadacima, no njihovo otkrivanje rijetko donosi pravu nagradu. Uglavnom podsjećaju na klasične zadatke iz MMORPG-ova, u kojima se veliki junački pothvat svodi na to da ubijete 5 nečega ili skupite 10 nečega drugoga. Grafički igra ostavlja podijeljen dojam: pokretač lijepo obrađuje efekte svjetla i sjene, što se s obzirom na tematiku igre i očekuje, ali je razlučivost tekstura mjestimice zastarjela. Glazbena podloga korektno je odrađen posao. Epske melodije prilagođene borbi dobro zvuče u okršajima s glavnim protivnicima, a i ambijentalni zvukovi su u redu, no na tome sve ostaje.
Sve u svemu, izvrsna početna ideja i mjestimice dojmljiva grafika jednostavno ne mogu prikriti prekompliciran, a ipak dosadnjikav sustav borbe, repetitivne zadatke i tehničke poteškoće. Glarefall nije neigriv i oni koji igraju baš sve akcijske RPG-ove mogu ga ugrabiti na sniženju. Mogao bi dobro doći za neki produženi jesenski ili zimski vikend – jednom, nekad.

































