Duhovni nasljednik serijala X-Wing i TIE, Star Wars Squadrons, bio mi je jedna od Star Wars igara iz snova. Znam da je mnogi ne vole, a EA ju je brzo i prepustio sudbini, ali mi se ta specijalizirana usredotočenost jako svidjela. Nekako te igre doživljavam bolje nego, primjerice, serijal Jedi.
STAR WARS Episode I Racer također je takva klasika. Utrkaški naslov objavljen u doba Fantomske prijetnje zanimljivo je oblikovao brzi, ali zato opasniji svijet utrka podracera. Tijekom kampanje mogli smo nadograđivati podracer odabranog vozača, nakon svake utrke trgovali smo rabljenim ili posve novim dijelovima, pa se na kraju mogla sastaviti brutalno brza zaprega.
U svoje je doba bila luckasto cool igra, barem prema mojim dječjim sjećanjima. I moram reći da se Episode 1 Racer, makar se nije vratio u potpunosti, vraća u nekom obliku: Star Wars Galactic Racer, blago rečeno, mješoviti je naslov.
S jedne strane, ostalo je nadograđivanje letjelica od događaja do događaja. Prisutni su i raznoliki planeti koji se izmjenjuju. Štoviše, u igri su dostupni čak i podraceri. No Star Wars Galactic Racer puno je više od Episode 1 Racera.
Ovaj naslov u sebe je upio i najbolje elemente serijala Motorstorm i Burnout, i ne bih zbog toga mogao biti uzbuđeniji.
Nakon toliko uvoda, zaronimo u priču. Carstvo se srušilo, a stari lisac, organizator utrka Darius Pax, želi vratiti jurnjavu u galaksiju. Carstvo nije blagonaklono gledalo na zabavu Huttova, no zabrane je nestalo zajedno s tlačiteljima.
Pax je predan stvari, ali ne želi da njegovo prvenstvo postane borba na život i smrt poput utrka podracera, pa naglasak stavlja na suzdržanije letjelice, i to u tri kategorije. Ne znam im odgovarajuće mađarske nazive pa ću koristiti engleske.
Jedna je kategorija uravnoteženi landspeederi s odgovarajućim oklopom, ubrzanjem i brzinom. To su pravi majstori za sve, s njima se može utrkivati najuravnoteženije. Druga su kategorija speeder bikeovi, koji su iznimno brzi, ali se lako razbiju, njima baš nikoga ne izbacuješ s staze. Treća je kategorija skim speedera nastalih preinakom krijumčarskih brodova, koji se izvrsno nose sa zavojima. Ove se letjelice utrkuju zajedno na stazi, pa ćemo vidjeti sve njih.
Pax je dakle organizator najbrže utrke u galaksiji, ali postoji nepobjedivi prvak, Kestar Bool, koji dominira poljem. Zbog toga prvenstvo nije osobito uzbudljivo, pa nas Pax, kao stari znanac, pokušava angažirati, nas, Shadea, da pobijedimo prvaka i ostale podmićene vozače kako bismo unijeli uzbuđenje u prijenose. Isprva nas sam sponzorira, ali to radi u tajnosti, jer se kao organizatoru takvo što ne pristoji.
Sudjelovali smo samo u jednoj probnoj utrci, kad nas je Kestar Bool odmah ugledao kao metu i u biti počeo histerizirati što tamo tražimo. Od tog trenutka pitanje sudjelovanja u prvenstvu postalo je osobno, pa se moramo dokazati kao čovjek među vozačima različitih vrsta s mačjim refleksima.
Igra na prilično neobičan način preuzima nadogradnje od utrke do utrke iz Episode 1 Racera. Tijekom kampanje događaji se naime nižu nasumično. U prvom poglavlju moramo se kvalificirati za prvenstvo, no ako se iz nekog razloga ne uspijemo plasirati među najbolje, nećemo dobiti ni priliku za to.
Tu na scenu stupa težina kampanje. Što je viša težina na kojoj igramo, to je protivnik jači, ali tu stvar ne staje, jer je ovisno o težini određeno i koliko se puta tijekom utrka smijemo razbiti. Na srednjoj težini pri početku to znači tri pogreške, a na najtežoj ne smijemo pogriješiti ni toliko.
Ako se naime razbijemo, igru počinjemo ispočetka.
Nadogradnje gubimo, napredak nam kreće ponovno od nule. Samo jedno možemo ponijeti u sljedeći pokušaj: bodove nadogradnje koje smo skupili tijekom utrka i koje na kraju pokušaja trajno dodajemo svojoj letjelici. Ako primjerice uspijemo skupiti nekoliko bodova nadogradnje, možemo ih uložiti u skretanje i ubrzanje, pa kad igru počnemo ispočetka, bit ćemo nekoliko nadogradnji dalje.
Tijekom pokušaja razvoj je dakle brži, ali nakon pogibije većina se toga gubi. Klasično roguelite igranje. Kampanja je podijeljena na više poglavlja kako ipak ne bismo morali sve počinjati potpuno iznova, a u kasnijem dijelu priče moći ćemo steći više od jednog League Tokena, što je u biti naš život, pa pojedina pogibija neće nužno značiti kraj, no i sama igra postaje sve teža.
Zbog toga se većina utrka ne vozi za to da budeš prvi, nego da uopće stigneš do cilja.
Najviše novca za nadogradnje naravno dobivaš kad završiš na boljem mjestu, ali općenito se može reći da je važnije preživjeti. Naravno, ako nemaš novca, nakon nekog vremena zaostaješ za ostalima, ali ako žuriš ili preforsiraš letjelicu, brzo će te morati strugati sa zida. Svaka preživljena utrka prenosi bodove na tvoju sljedeću "smrt", koji te mogu ojačati.
Slično kao u FTL-u, minimalno možemo birati rutu prema pobjedi. Možemo birati između više vrsta utrka, a na temelju toga možemo steći nadogradnje, sposobnosti, novac i druge prednosti. Kao što sam spomenuo, utrke se pojavljuju nasumično, a mi možemo birati među njima. Želimo testirati novu letjelicu? Nema prepreke, najgore što se može dogoditi jest da ne stignemo na vrijeme do cilja pa ne dobijemo nadogradnje, ali nećemo ispasti.
Obična je utrka već rizičnija, jer iako svaki plasman vrijedi novca, nije svejedno koliko, a uz to, ako se previše puta razbijemo, možemo ispasti iz prvenstva i počinjati ispočetka.
Postoji, međutim, i način eliminacije koji nosi veći rizik. Ovdje su uloge golemi, pobjedom se može sakupiti mnoštvo dobara, ali iznimno je važno da cilj prijeđeš kao jedan od prva tri, inače je diskvalifikacija automatska.
Utrke nakon nekoliko vožnji mijenjaju lokaciju. Ako primjerice počneš na predvidljivoj pustinji Jakkua, uskoro bi se mogao naći na planetu s kiselom površinom. Ovdje, primjerice, ako dugo ostanemo u džumbusu, brzo možemo eksplodirati ili nam se letjelica može pokvariti. Ako idemo po ledenom planetu, letjelica može brzo postati neupravljiva, pa moramo prolaziti kroz toplinska vrata koja je prilično lako promašiti.
Svaka staza skriva jedinstvene otežavajuće okolnosti, a brzina je golema. Ni oku naviklom na igre Burnout nije jednostavno vidjeti kamo treba skrenuti, a dizajn staza u stilu Motorstorma krije kreativna rješenja i prečace.
Kad sam već spomenuo Motorstorm, neki dijelovi staza izgledaju kao da su preuzeti iz te igre. Ne tvrdim da je tako, pogotovo jer mislim da nisam igrao dijelove tog serijala 10 godina, ali imao sam osjećaj kao da sam doista igrao Motorstorm, barem što se tiče dizajna staza.
A kad se vratim na Burnout... pa ne znam što bih rekao. Ne znam koliko sam dijelova serijala Burnout već prešao, i treći dio prolazim po tko zna koji put, po mom mišljenju bolja automobilska arkadna igra ne postoji. Star Wars Galactic Racer, iako ne juri na kotačima, ipak je naslijedio tu ludu, nemilosrdnu jurnjavu u kojoj u djeliću sekunde moraš donijeti životno važnu odluku na terenu na kojem zbog brzine ne vidiš ništa. Izbacivanje drugog igrača u Galactic Raceru golem je doživljaj, iako ni nakon više od 22 godine model oštećenja nije ni blizu onome što je Criterion svojedobno pokazao na PS2.
A kad već spominjemo Criterion... Bivši članovi Criteriona izradili su i Galactic Racer, pa se vraća i sustav oružja iz igre Need for Speed: Hot Pursuit. Igrači mogu birati hoće li izgraditi napadački, ubrzavajući ili obrambeni build. U kasnijoj fazi igre, kao i u multiplayeru, postoji mogućnost da nas netko napadne. Ako je naša letjelica za to sposobna, možemo primjerice podići štit, pa preživjeti ne samo nedaće staze nego i napade protivnika. No možemo i sami trikovima pomoći ostalima da zabiju u zid ili jednostavno pobjeći kako bismo osvojili utrku.
Te se sposobnosti mogu koristiti nakon ponovnog punjenja, no njihova je upotrebljivost ograničena ovisno o našoj energiji. Ako na svojoj letjelici ne nadogradimo baterijske pakete, brzo će nam nestati mogućnosti korištenja sposobnosti.
Mala zanimljivost: prije utrka postoji i quick time event mini-igra. Ako uspijemo pritisnuti tipke u odgovarajućoj kombinaciji, dobivamo besplatnu sposobnost ili napunjen ubrzavajući motor.
Sposobnosti se, kao i mnoge nadogradnje, biraju s nasumičnog popisa, pa razvoj letjelica ne možemo nužno usmjeriti prema onome što želimo. Možemo, međutim, i kupovati stvari, a razne usluge i drugi mini-događaji mogu donijeti dodatne nadogradnje, a da ne govorim o ispunjavanju očekivanja sponzora.
Igra je prilično složena, meta i aktualna utrka jednako su važni. Sigurno je da roguelite igranje osvježava linearno igranje, a to kažem iako u osnovi ne volim roguelite igre. Ipak, daje dovoljno fun-faktora, čak i kad te igre namjerno usporavaju prolazak kako bi kampanja trajala dulje.
Vraćajući se na story mode, do sada nije tajna da se u jednom trenutku priče pojavljuje i Sebulba. Ono što je doista zanimljivo jest da on nigdje ne ide, nakon nekog vremena počinje s nama nostalgisati i pričati priče o pravom utrkivanju, odnosno o utrkama podracera.
Tu smo stigli i do druge zanimljivosti igre, a to su podraceri. U Galactic Raceru ne možemo se utrkivati podracerima samo pod Tatooineovim sunčevima, nego i na lokacijama Galactic Racera. Ti su podraceri gotovo dvostruko brži od letjelica kojima inače upravljamo, pa nisu ni naoružani (barem u osnovi), a golemom brzinom čine još opasnijima staze koje su ionako vrlo brze.
Osim Sebulbinih priča, povratka podracera i kampanje, postoje i drugi modovi igre. Nalazimo unaprijed napisane staze, razne izazove, utrke podracera, i naravno tu je i multiplayer.
Višekorisnički mod također krije bezbroj mogućnosti. Postoji prava utrka Galactic Racer, postoji utrka podracera, u njima možemo sudjelovati kad god želimo, a programeri su u sljedećim zakrpama obećali dodatne modove igre i prilagođene postavke. Doista je zanimljiv, međutim, multiplayer mod nalik kampanji, u kojem jačamo od utrke do utrke.
Isprva svi počinju s istom osnovnom opremom, a zatim, ovisno o plasmanu, imaju sve više mogućnosti da ojačaju. Tko loše nastupa, naravno, zaostaje, ali igra pruža mogućnost da uzbuđenje ipak ostane. Između utrka naime možemo se kladiti na to koji ćemo plasman postići, a ako uspijemo preskočiti očekivanu razinu, igra nas nagrađuje dodatnim kreditima. U posljednjoj utrci možemo čak i predvidjeti tko će biti apsolutni pobjednik.
Naravno, i ovaj bi se mod mogao dalje secirati, koje su sposobnosti, nadogradnje i stvari dostupne između utrka, ali mogućnosti je toliko da bi trebalo još 10 stranica da se članak završi. Sigurno je da igra nagrađuje preuzimanje rizika, ali ako previše zategneš uzde, jako ćeš nastradati.
Zamalo sam zaboravio spomenuti, ali postoji i mod slobodnog šetanja. Nešto poput obilaska boksa. Ovdje možemo razgovarati s drugima, kupovati, popravljati pokvarene dijelove ili slušati jedinstvene ponude. Sigurno nije bilo nužno u igru staviti šetanje iz vanjskog pogleda, ali dosta dodaje to što možemo razgovarati s vozačima i organizatorima, dok ih Shade živcira sarkastičnim dobacivanjima. Mod djeluje potpuno besmisleno, a ipak dosta daje atmosferi i izgradnji svijeta, drago mi je da je uključen.
Prijeđimo na grafiku igre. Igra je prekrasna. Barem sam je tako vidio na videima, jer mi je ovdje u Japanu najjači gamerski uređaj Steam Deck, a na njemu mi je drago što radi stabilnih 30 FPS-a na niskim postavkama i razlučivosti 720p. Dakle, mogu ustvrditi da su zahtjevi za računalo iznimno niski, doista se može uživati i na ulaznom računalu. Ali upravo zbog Steam Decka u članak ne stavljam mnogo vlastitih snimaka zaslona, jer, priznajmo, većina nas ne igra igre na niskoj grafici, pogotovo ako imamo i konzolu.
U čemu pak nema kompromisa, to je zvuk. Bože dragi, ova igra zvukovima donosi Star Wars atmosferu u mjeri da bi i Skywalker Sound odobravajuće kimnuo. Zvuk podracera, primjerice, jedan na jedan je kao da slušam Fantomsku prijetnju, a zvučni dizajn cijelu igru čini nevjerojatnim doživljajem.
Igra se ističe i glazbom, iako koristi malo ranije čuvene Star Wars glazbe; Gordy Haab, koji se višestruko dokazao u serijalima Star Wars: The Old Republic, Star Wars Battlefront i Star Wars Jedi, ponovno je stvorio nešto sjajno.
Ako bih pak morao tražiti mane, one su po mom mišljenju u broju lokacija, kategorijama vozila i cijeni. Prvo, tih nekoliko planeta koje možemo obići raznoliki su, ima mnogo različitih trasa, ali podnio bih i 3 do 4 planeta. Dobro gradsko okruženje ili podvodni svijet, tereni epskih razmjera kakvi su se pojavili primjerice u KOTOR-u ili čak u Episode Raceru.
Tri kategorije vozila, iako se dovoljno razlikuju jedna od druge, unutar kategorije se letjelice razlikuju samo u skinovima. Zato po mom mišljenju nema onog kolekcionarskog žara. Većina vozila prilično je slična i često ima jednostavan dizajn, što nije osobito uzbudljivo, čak i ako ih se može miješati. Situaciji naravno pomažu utrke podracera, ali to je samo mali dio igre, i to bi moglo biti naglašenije, a možda ne bi škodio ni neki sustav napredovanja.
Treća je mana cijena igre. Prilično sam stiskao zube hoću li je kupiti, na kraju nisam požalio, ali nisam je nabavio po europskoj, nego po japanskoj cijeni koja je otprilike 8000 forinti povoljnija. Izdvojiti dvadeset i nešto tisuća forinti za nju... toliko po mom mišljenju nijedna igra ne vrijedi, pa ni ova.
Star Wars Galactic Racer genijalna je igra, ponos svoje vrste. Ponovno vidimo utrkivačku igru koja se usuđuje kažnjavati, pa vraća uzbuđenje klasičnih igara u kojima je svaka pogreška imala ulog.
Forza Horizon, primjerice, igra je za miran odmor, u kojoj se naravno na profesionalnoj razini preznojavaš, ali u osnovi te drži za ruku i oprezno vodi cestom kao majka koja voli svoje malo dijete. Nasuprot tome, tu je Star Wars Galactic Racer, koji te šutne u lice čim se usudiš trepnuti, toliko da te nazove i osiguravajuće društvo pita treba li ti pomoć i jesi li dobro. I to je dobro u njemu!
Pitanje je samo voliš li svijet Star Warsa i nasljeđe utrkivačkih igara iz 2000-ih da bi je nabavio. Čak i ako sada ne možeš, nadam se da ćeš imati priliku kupiti je kasnije, jer je ovo jedna od najboljih, ako ne i najbolja arkadna utrkivačka igra posljednjih godina.
