O svjetlu skloni smo govoriti kao da je riječ o jednostavnom pojmu ili pojavi. Upalimo ga, tapkamo za njim, sklanjamo mu se s puta ili u njemu tražimo smirenje. A svjetlo je jedna od najneobičnijih pojava s kojima se svakodnevno susrećemo: zračenje sa Sunca do Zemlje putuje otprilike 8 minuta i 20 sekundi, što znači da kad pogledamo u nebo, uvijek malo gledamo u prošlost.
Kad se odmaknemo od analogije baklje i sunca, svjetionik je jedan od najtipičnijih pojmova povezanih sa svjetlom, iako kod nas postoji samo jedan, i to je to što jest više po izgledu nego po funkciji. Prije nekoliko desetljeća, međutim, u Budimpešti smo mogli vidjeti i riječni svjetionik, ali on je nažalost uništen kad je 1945. dignut u zrak most Petőfi. Zanimljivo je da su svjetlost signalnih tornjeva pojačavale Fresnelove leće, koje je francuski fizičar Augustin Jean Fresnel izvorno razvio upravo za svjetionike.
Bile su revolucionarna novost 1822., a relativno malom konstrukcijom signal se mogao poslati do mornara koji se bore s morem i milju daleko. Svjetlo tako nije samo prizor, nego i smjer, upozorenje, uspomena i sredstvo preživljavanja. Možda zato tako snažno djeluje kao simbol: gdje je svjetla, obično ima i nečega prema čemu se možemo ravnati, čak i kad je sve oko nas neizvjesno.
WILL: Follow the Light predstavlja se kao tiha, bezbrzna, introspektivna avantura u kojoj huk mora, zvuk vjetra i svjetlo dalekog svjetionika pripovijedaju barem koliko i dijalozi ili zagonetke, a suočavamo se s jednostavnom, a opet složenom situacijom: sa svim svojim manama i vrlinama i mi smo samo ljudi, a to su bili i naši roditelji.
Igra studija TomorrowHead je narativna avantura iz prvog lica, koja se po jednostavnosti približava walking simulatorima, a vodi nas u surove sjeverne krajolike, u maglom obavijene vode i na usamljene otoke. Glavni lik je Will, čuvar svjetionika, čiji miran, izoliran život ruši tragična poruka: njegovu domu prijeti nevolja, sin mu je nestao, a on kreće na put da ga pronađe, jer zašto otac ne bi odmah krenuo tražiti svoje dijete? Usput mu prepreke postavljaju i priroda, i uspomene, i vlastiti strahovi, a ne zaboravimo ni da je Willov otac nekad postojao... ili još postoji.
Atmosfera već u prvim minutama odiše snažnim skandinavskim duhom: hladna ljepota sjevernih krajolika i gotovo stalna prisutnost vode, stjenovite obale, gusta magla, hladna svjetla i napuštena mjesta stvaraju dojam da će Willov put biti iscrpljujuć i tjelesno i duševno, jer se mora boriti ne samo s vanjskim nego i s unutarnjim, duševnim olujama, a udaljenost više nije zaštitnička, meka, pomalo umrtvljujuća, razlivena sadašnjost, nego spoj uznemirujuće, tjeskobne prošlosti i budućnosti. U priči igre WILL: Follow the Light otvorena voda sugerira ranjivost, svjetionik obećava sigurnost, a oluja poručuje da je ljudska volja vrlo malo kad se priroda doista pokrene – osim kad je riječ o našoj obitelji.
Središnji element igre je Willov brod, jedrilica Molly: njezina priča i upravljanje čine okosnicu putovanja i čini se da joj razvojni tim namjenjuje ozbiljnu ulogu. Plovidba se ne pojavljuje kao puki prijelazni prizor, nego kao mehanika koja traži pažnju, snalaženje i malo strpljenja. Treba držati smjer, pratiti vrijeme, probijati se kroz maglu, donositi odluke u oluji, pa more istodobno postaje put, izvor opasnosti i duševno ogledalo.
Što Will dalje odmiče, to je jasnije da ga ovo putovanje odvodi daleko ne samo u zemljopisnom smislu. Skučeni prostor kabine, instrumenti, radio, orošeni prozori i daleka svjetla pojačavaju osjećaj da preživljavanje ovisi o sitnicama, a takva perspektiva posebno dobro funkcionira u priči koja se ne oslanja na velike vanjske sukobe, nego na polako otkrivano duševno stanje jednog čovjeka. Will, dakako, nije klasičan akcijski junak: naš protagonist je ranjen, nesiguran, pun straha čovjek koji ipak kreće na put jer nema drugog izbora, a ne želi ni odlučiti drukčije.
Uz istraživanje, sjećanja i unutarnje monologe, igra nas nastoji zabaviti i manjim zagonetkama, ali povremeno sam imao dojam da ti zadaci služe samo za razvlačenje vremena: iako se uklapaju u radnju, djeluju usiljeno. S druge strane, veza okoline i atmosfere vrlo je dobro izvedena, a obzor koji nestaje u magli, noćno nebo, pjenušavi valovi ili snop dalekog svjetla slike su koje ovoj obiteljskoj avanturi daju, ako ne trajan, onda barem raspoložen okvir i emocionalnu pozadinu. Srećom, razvojni tim nije težio sjajnoj iluziji, nego je stvorio sirovu, hladnu, mjestimice izrazito tjeskobnu atmosferu, kamo god krenuli.
U emocionalnom središtu priče su očinstvo, strah od gubitka i nada, ali ni to nije jednostavan odnos oca i sina, nego priča koja se proteže kroz više generacija. Tko mi je bio otac? Dugujem li mu išta? Mogu li biti bolji od njega? Zašto se vratio, ako je dosad bio odsutan, i zašto baš sada? Dobro odmjerene i tempirane tišine, krhotine sjećanja i okolina govore o Willovoj boli barem koliko i izgovorene rečenice.
Upravo zato je najveća smetnja igre većina već spomenutih zadataka tipa zagonetki, onih "donesi ovo / idi po ono / riješi to": iako imaju svoje mjesto u pripovijedanju, ipak lome atmosferu i tijek priče ili nas izvlače iz emotivnog ili samorefleksivnog trenutka, jer nema ništa važnije nego da vitlom spustimo kutiju jednu razinu niže, pa potom nastavimo filozofirati.
Ova igra može biti zaista zanimljiva onima koji vole sporije, zamišljenije igre koje dotiču i emocionalne strune. Možda će nam na pamet pasti Firewatch, Dear Esther, Everybody’s Gone to the Rapture ili čak mirniji trenuci igre Alan Wake 2, ali ovdje je naglasak na samoći, snazi prirode i očajničkoj odlučnosti jednog oca kojemu će možda biti dovoljno da slijedi svjetlo kako bi u svojoj duši pronašao smirenje i oprost.
