Industrija videoigara posljednjih se godina vidljivo zaljubila u folklor (a naravno, prijateljuje i s okultizmom). Nakon japanske i skandinavske mitologije kao da je sada došlo vrijeme slavenskih legendi, a u taj se val pokušava uklopiti i Bylina. Svijet igre inspiriran je ruskim i istočnoeuropskim predajama, što je samo po sebi dovoljno rijetko da nam privuče pozornost. Bogatiri (junak, vitez), demoni, proklete šume i groteskna mitološka bića smjenjuju se, a cijela avantura ima neobično, bajkovito tjeskobno ozračje.
Nije to sterilni high fantasy koji smo već tisuću puta vidjeli sa zmajevima i čarobnjacima, nego nešto puno prizemnije i mračnije. Dovoljno je prisjetiti se Geraltovih pustolovina pa nam odmah pada na pamet da su granice dobra, zla ili pomoći nerijetko bile zamućene, a upravo je to, protkano izvrsnim dark fantasy elementima, svijet Vješca učinilo onakvim kakvim smo ga upoznali.
U središtu priče o Byline je Sokolik, mladi ratnik koji se protiv svoje volje upliće u nadnaravni sukob i ubrzo se suočava sa silama koje daleko nadilaze put prosječnog junaka. Priča, poduprta dijalozima, doduše ne preokreće svijet akcijskih RPG-ova i na više mjesta radi sa znanim obrascima, no ipak funkcionira dovoljno dobro da održi zanimanje do kraja. Prava snaga Byline ipak ne leži nužno u konkretnoj priči ili razgovorima među likovima, nego u samom svijetu.
Igra je u svom elementu kad ne želi sve utuviti igraču dugim međuscenama ili preobjašnjenim razgovorima, nego pušta da priče iz pozadine pripovijedaju sami prostori, napuštena sela, proklete šume i čudna mitološka bića. Zato se svijet doima puno življim i mističnijim nego što bi to mogla postići sama glavna radnja.
Šume, sela i ruševni dungeoni često su doista prekrasni, osobito kad igra prijeđe na mistični horor. Tome uvelike pridonosi i glazba: miješaju se narodni motivi, melankolične melodije i tjeskobni zvukovi pozadine, zbog čega cijeli svijet postaje puno karakterističniji.
Akcijski RPG studija Far Far Games na prvi pogled možda izgleda kao samo još jedna indie igra uloga, no brzo se pokaže da je riječ o puno više od običnog hack&slash klona Diabla. Borbeni sustav smjestio se negdje na pola puta između klasičnih akcijskih RPG-ova i modernijih souls-lite igara. Nije brutalno težak, ali kažnjava dovoljno da pazimo na tajming i kretanje protivnika. Dodge, upravljanje staminom i borbe prsa o prsa često rade u odličnom ritmu, osobito tijekom većih boss fightova, ali se osjeti i da ne govorimo o AAA produkciji.
Animacije su ponekad trzave, enemy AI skloni su čudnom ponašanju, a ima i trenutaka kad se kamera okrene na najgore moguće mjesto, naravno povremeno usred najžešćeg sječe ili u kritičnim trenucima života i smrti. To nisu nužno greške koje kvare igru, ali se pojavljuju dovoljno često da izbace iz ritma običnog igrača koji je htio samo malo posjeći. Sustav napredovanja srećom je prilično zabavan: kombiniranjem oružja, vještina i magijskih moći može se složiti sasvim korektne buildove, makar sustav nije toliko dubok kao kod velikih veterana žanra. Bylina je prije onaj tip RPG-a koji stvari ne komplicira do smrti, ali zato neprestano ubacuje nove vještine i spektakularne borbene situacije.
Istodobno se igra ponekad sama spotakne: humor, koji inače uglavnom funkcionira, nije uvijek pogodak, a ima scena u kojima mračno fantasy ozračje iznenada prekine čudna moderna ili pretjerana šala, posve nepotrebno. Pomalo se čini kao da se programeri nisu mogli odlučiti žele li napraviti ozbiljan dark fantasy ili samoironičnu pustolovnu igru.
Sveukupno, Bylina je izrazito simpatičan projekt. Ima mana, na njoj se osjeti manji proračun i tehnička nesigurnost, no vidi se i da su programeri doista pokušali napraviti nešto svoje umjesto uobičajenih fantasy šablona. Izrazito je preporučljiva onima koji vole posebne svjetove izgrađene na slavenskom folkloru i igru koja podsjeća na klasične akcijske RPG-ove. Jolıñız bolsın!
