Kad čuje ime Don’t Nod, većina igrača pomisli na dramatične igre pune emocionalnih vožnji toboganom, u kojima su situacije odlučivanja naglašeno u središtu, kao što su serijal Life is Strange (i povezane igre) ili Vampyr i Banishers. Francuski studio posljednjih se godina vidljivo nastoji izvući iz dobro poznatog žanra, pa bi u ovom slučaju pripovijedanje doslovno podigao u međuplanetarne dimenzije. Aphelion je daleko njihov najambiciozniji pothvat, a i pozadina je jeziva.
Nalazimo se u kasnim 2060-ima, a Zemlja se ljulja na rubu ekološkog sloma – razina vode neprestano raste, a razorni tajfuni prisiljavaju preživjele na sve nove selidbe po još dostupnim kopnima. Posljednju zraku nade čovječanstva predstavlja novootkriveno, ledeno i pusto nebesko tijelo Persephone, koje kruži na krajnjem rubu Sunčeva sustava. Istraživačka svemirska misija s dvoje članova drži sudbinu čovječanstva u rukama, ali moguće je da neće imati snage spasiti ni vlastite živote od opasnosti koje vrebaju na planetu.
Dva glavna lika, astronauti istraživačke misije Hope-01, jesu Ariane Montclair i Thomas Cross, a razvojni su programeri uložili vrlo ozbiljan pozadinski rad u znanstveni dio igre, u opremu i u dio povezan s istraživanjem svemira, jer je projekt ostvaren uz stručnu podršku Europske svemirske agencije (ESA), što se vidi po detaljnosti svemirskih odijela ili po opremi astronauta. Čak je i naslov igre astronomski pojam, jer afel (aphelion) ili točka najveće udaljenosti od Sunca označava onu točku putanje nebeskog tijela na heliocentričnoj orbiti koja je najudaljenija od Sunca.
Problemi i smrtonosna avantura počinju kad istraživački brod skrene sa svoje putanje i izvede prisilno slijetanje na površinu planeta. Nakon udara Ariane i Thomas razdvajaju se, a u napuštenom, zaleđenom krajoliku ne moraju se boriti samo s ubilačkom hladnoćom i nedostatkom kisika, nego i s tajanstvenim, nadnaravnim se činećim entitetom koji igra zove Nemesis.
Što god se o tome moglo reći, Unreal Engine 5 na ekran čarobno donosi vizualni svijet koji, s obzirom na to da su „samo” led i snijeg, može biti nevjerojatno lijep i raznolik, i to ne samo u načinu na koji nas nastoji ubiti. Strane i neobično djelujuće strukture koje se naziru kroz maglu mećava, svjetla koja se presijavaju ispod ledenog oklopa, beskrajni krateri i tegobna prisutnost samoće nose iznimno snažan atmosferski naboj i izvrsno se uklapaju u preživljavanje; čovjek gotovo osjeća hladnoću koja prodire do kostiju, napuštenost dok se dvoje junaka bori za život. Sve to gotovo savršeno nadopunjuje popratna glazba skladatelja Aminea Bouhafe, u kojoj je suzdržana, melankolična glazba, potpomognuta sintisajzerima i gudačima, s radnjom i likovima povezana čvršće nego inače.
Zbog različitog stanja dvaju glavnih likova Aphelion se u jednom trenutku račva, pa moramo napredovati i preživljavati s oba lika, svaki put malo drukčije. U liniji vezanoj uz ozlijeđenog Thomasa istraživanje znanstvenofantastične pozadinske priče moglo bi biti zanimljivo, ali ti dijelovi nažalost djeluju iznimno monotono, a puževa brzina kretanja i prekomplicirano upravljanje kisikom ne stvaraju napetost, nego neprestano koče ritam igre. U Arianeinim dijelovima istraživanje i dinamično napredovanje imaju poletniji karakter, ali funkcioniraju gotovo kao platformer, što je ovdje prilično smetajuće, pogotovo u takvoj količini, a ne pomaže ni to što je tempiranje skokova ponekad nepredvidivo, a nije rijetkost ni da zbog sitne fizičke zapreke padnemo u dubinu.
Nažalost, jednako je frustrirajući ispao i dio skrivanja od Nemesis, koji se želi usporediti s igrom Alien: Isolation, gdje nas neprijatelj ili glupavo uopće ne primijeti, ili iznenada postane sveznajući i uhvati nas i na naizgled najsigurnijem mjestu. Nabrojeni problemi zbog rijetkih točaka spremanja uzrokuju još više frustracije, a od iznova ponavljanih dijelova čovjeku brzo može proći volja.
Sveukupno je Aphelion atraktivno, ali tragično neuravnoteženo djelo. Po izgledu, glazbi i atmosferi mogao bi pripadati samom vrhu, ali zbog nezgrapnog upravljanja, nedovršenih dijelova s prikradanjem i mjestimice anemične priče avantura od dobrih 7 – 8 sati na kraju se više doima kao smetnja nego kao impresivno putovanje.
