Život gusara nije se sastojao samo od pljačke i opijanja rumom, u svoje su doba imali i iznenađujuće moderno „socijalno osiguranje”. Prije isplovljavanja članovi posade potpisivali bi strogi ugovor (gusarski kodeks) koji je točno propisivao odštetu za ratne ozljede. Tko bi izgubio ud ili oko, prije podjele zajedničkog plijena dobio bi fiksni iznos naknade za bol iz zajedničke blagajne – desna ruka, primjerice, vrijedila je više od lijeve. Glavni izvor za to je djelo suvremenika, brodskog liječnika Alexandrea Exquemelina, Bucaniers of America (Gusari Amerike). Osobno je služio na gusarskim brodovima (među ostalim uz poznatog kapetana Henryja Morgana) i iz prve ruke, detaljno opisao pravila podjele plijena i odštete. Manje je poznata zanimljivost i da zloglasna crna zastava gusarskih brodova, Jolly Roger, nije služila tome da pozove neprijatelja u borbu, nego upravo suprotno. Gusari su crnom zastavom htjeli izbjeći krvoproliće, i to iz praktičnih razloga. Podizanje crne zastave poručivalo je napadnutom brodu da nikome neće pasti dlaka s glave ako se mirno preda i preda teret, to jest gusari su u osnovi bili praktični razbojnici, a borba je značila ozljede, rasipanje skupog baruta i oštećenje plijena ili vlastitog broda. Strah i očaj, raširen u filmovima, izazivala je prije crvena zastava (Bloody Flag, to jest Krvava zastava), koja je označavala da nema više nade u predaju i da se zarobljenici neće uzimati. Crvenu su zastavu izvorno koristili pomorci koji su pljačkali sa službenom državnom dozvolom, korzari (corsair), a engleski admiralitetski zakoni iz 1694., primjerice, obvezivali su engleske gusare koji su djelovali po državnom nalogu da uz nacionalnu zastavu podignu i čisto crvenu kad krenu u napad, što je bio dogovoreni znak da je borba počela.
Na početku vrijedi naglasiti da tko žudi za akcijskom, borbenom stranom gusarskog života, u kojoj su u središtu slavni okršaji – ili podle pljačke, nije na pravom mjestu: ovdje je opjevan graditeljski, trgovački, istraživački i menadžerski dio gusarskog života. Pirate Cove više se trudi biti dobar u razvoju grada, a pitanje je koliko je u tome uspješan. Tvorcima igara Tropico 6 i Park Beyond sigurno nije nepoznat svijet igara izgradnje (gradova) i menadžmenta, i iako se igra na prvi pogled može činiti lakom karipskom gusarskom pustolovinom, ispod površine krije složen, kompleksan naslov, koji je Limbic Entertainment začinio svojom uobičajenom temeljitošću i humorom.
Prema priči, doba gusara bliži se kraju, a mi se mučimo na brodu lovaca na gusare kad nakon prilično eksplozivnog pokušaja bijega, spašeni ali polumrtvi i bez ičega, na skrivenom, surovom otoku počinjemo graditi novu tvrđavu gusarskog društva. Napredovanjem u to je uključeno vrlo mnogo toga. Hrana, smještaj, alkohol, građevinski materijal, barut, alati, skladišta i opskrbni lanci, kao i trgovina, istraživanje, obrana otoka i neprestani razvoj – sve je to na našim plećima, tako da kad sam maloprije spomenuo složenu igru, to doista nije bilo pretjerivanje.
Jedan od najdomišljatijih poteza igre Corsair Cove jest vertikalna gradnja: strme litice tropskog otočja koje se dižu u nebo i klisure koje se survavaju u dubinu ovdje nisu dosadne zapreke na terenu, nego organski temelji urbanističkog planiranja - naše gusarsko gnijezdo naime se ne širi samo u širinu, nego se penje po padinama i visi s izbočina, dok pojedine razine povezuje mreža škripavih drvenih mostova, improviziranih dizala, vijugavih stuba, užetnih ljestvi i „ubrzivača” sa žičanim užetom koji nam prelijeću iznad glave. Osim toga, ako nam se samo gleda (i ima vremena), tirkizno more okupano blistavim karipskim suncem i do detalja razrađeno, užurbano gusarsko selo stvaraju neponovljivu atmosferu: oko stambenih zgrada i u luci stalno vrvi, iz industrijskih objekata kulja dim, iz krčmi dopire glasno pjevanje, a plantaža, drvosječa i sve ostalo također su animirani i zabavni, pa otok doslovno živi i diše oko nas.
Logistička mreža nakon nekog vremena zajamčeno postaje nepregledan, kaotičan labirint, ali se ipak nekako može snaći – ostaje cjelina koja velikim dijelom sama dobro funkcionira, gdje sve novije baze, skladišta i luke od neke točke i usred nereda tvore za nas razumljivu mrežu. Naravno, uz gospodarski sustav moramo paziti i da držimo gusarsku bandu pod kontrolom. Ključ za to su jedinstvo (cohesion) i zadovoljstvo (satisfaction): prvo je broj na koji utječu naše odluke i pojedini događaji, dok je drugo mjerilo stalnog zadovoljavanja potreba. Ako naši ljudi postanu mrzovoljni, to još nije velik problem, manju pobunu lako ugušimo ili smirimo, ali ako se jedinstvo raspadne i padne na 0, to je game over i možemo razmišljati gdje smo pogriješili.
Naravno, vješt gusarski vođa ne uspostavlja uporište samo na kopnu, pa prije ili kasnije isplovljavamo i na otvoreno more istraživati i pljačkati, i čeka nas mnoštvo pustolovina, iako ne na uobičajen način upravljanja brodom. Pri svakom događaju moramo ostvariti neki cilj, bio to razaranje neprijateljskog broda, pronalaženje tragova, pregovaranje s krijumčarima ili preživljavanje 3-4 kruga protiv utvrde. U događajima „manevriramo” kartama, a taktiziranje znači da trošimo zalihe (supply) kako bismo napali, branili se ili izveli neki vješt manevar – a u smislu mehanike igre jednom kartom štitimo brod i posadu, a istodobno napadima ili aktivnostima nastojimo nanijeti štetu protivniku. Nije uobičajeno rješenje, ali nakon vreve gradnje grada nije loše što uz to nema i složenih borbi. Flotu – naravno nakon izgradnje odgovarajuće luke – možemo povjeriti na četiri osnovna tipa brodova, koji izražavaju četiri glavna smjera razvoja igre; to je sustav razvoja/unapređenja u kojem možemo odlučiti koji nam je stil gusarenja najbliži, ali u biti, tko želi dobro sebi i znatiželjan je, ionako će sve razviti. Duž tih smjerova možemo istraživati okolne vode, pljačkati nesuđene trgovce, sklapati krhke saveze s lokalnim frakcijama ili pak praviti smetnje ophodnjama Španjolske krune.
Što se tiče bugova i problema, igra je srećom prilično dobro – dobro u smislu da je najiritantnija stvar na koju sam naišao bio zaglavljeni natpis iz 1 tutoriala i iako za to nisam našao rješenje, nije bila kobna. Uz to se igra ponekad zapetlja i u raspodjelu sirovina/osnovnih materijala, to jest unatoč tome što imam nagomilanih nekoliko stotina porcija hrane, zadovoljstvo na jednoj bazi počinje padati pa treba istražiti zašto tamo ne nose dovoljno hrane, ako je već ima. Osim toga, pri povezivanju novih zgrada ponekad je pomagalo samo to da sam je srušio i ponovno izgradio, jer je iz nekog razloga iz prvog pokušaja, unatoč ispravnim priključcima, odbijala povezati npr. solanu u opskrbnu mrežu, ali kad sam je drugi put postavio na isto mjesto na isti način, sve je savršeno radilo.
Sve u svemu, Corsair Cove je izrazito hrabro djelo, koje se okušava i u inovacijama, i osvježavajuća mrlja u paleti žanra. Ono što gubi povremeno frustrirajuće kaotičnim planiranjem ruta i gradskim kompleksom koji se može nazvati iskonskim kaosom, bogato nadoknađuju vertikalna gradnja, duboki ekonomski model i izvrsna atmosfera obilato prožeta humorom. Tko želi gusarsko djelo koje u mehanici pruža ozbiljan izazov i može zažmiriti na manje zavrzlame i gužvu, ovog bi ljeta svakako trebao baciti sidro na ovom otoku.
