Sivi vuk nekoć je bio rasprostranjen na cijeloj sjevernoj polutki – od arktičke tundre preko šuma umjerenog pojasa, polja i pustinja bio je posvuda prisutan kao jedan od najuspješnijih grabežljivaca na planetu. Tijekom posljednjih nekoliko stotina godina ljudi su ih, međutim, vrlo učinkovito istrijebili s većeg dijela njihova areala. I kako se pokazalo, to je utjecalo i na njihovu evoluciju.
U novom su istraživanju stručnjaci proučavali vučje lubanje prikupljene iz različitih dijelova Europe, Azije i Sjeverne Amerike kako bi pokušali procijeniti kako je okoliš u kojem životinje žive utjecao na oblik njihove lubanje. Istraživači su utvrdili da na oblik lubanje u osnovi utječu tri čimbenika.
Prvi od njih je zemljopisni položaj: vukovi koji žive na višim geografskim širinama – dakle životinje iz sjevernih dijelova Sjeverne Amerike i Europe – općenito su veći od svojih srodnika u južnim područjima. To je u skladu s Bergmannovim pravilom, prema kojem su životinje koje žive na hladnijim, višim geografskim širinama općenito veće tjelesne veličine od onih koje žive na toplijim, nižim geografskim širinama.
Sljedeći čimbenik je veličina plijena. Vukovi koji love veće biljojede, primjerice losove ili bizone, imaju veće lubanje. Taj je učinak toliko snažan da, iako vukovi koji žive u Yellowstoneu žive jako daleko na jugu, veličina njihovih lubanja usporediva je s onima na višim geografskim širinama, jer se njihova prehrana pretežno sastoji od krupnih losova.
Naposljetku, najznačajniji utjecaj na veličinu lubanje ima identitet populacije. Na njega utječu brojni čimbenici, ali ključnu ulogu u tome imaju ljudska intervencija i genetika. Dok su ljudi diljem svijeta progonili i lovili vukove, smanjivali su njihov broj i rascjepkali njihove populacije. To je izazvalo takozvani efekt osnivača, koji nastaje kad se nova populacija životinja razvije iz malog broja jedinki, što dovodi do smanjenja genetske raznolikosti.
„U mnogim smo slučajevima mi ljudi pojačali procese koji populacije prirodno čine različitima” – kaže Dominika Bujnáková, doktorandica na Sveučilištu u Oulu i glavna autorica studije koja izvještava o rezultatima. „Smanjenjem veličine populacija i rascjepkavanjem staništa ograničili smo protok gena i ubrzali divergenciju među pojedinim populacijama, ne samo s genetskog stajališta, nego i s obzirom na vanjski izgled populacija.”
Jasan primjer toga vidimo kod vukova koji danas žive u Norveškoj i Švedskoj. Do 1960-ih grabežljivci su iz te regije gotovo posve istrijebljeni, a zatim se s istoka vratila mala populacija. To je rezultiralo iznimno osebujnom populacijom vukova, koja ima širu čeonu kost, višu jagodičnu kost i nos koji se više spušta prema dolje nego vukovi koji su u regiji živjeli prije istrebljenja.
„Te morfološke promjene odražavaju genetske promjene do kojih je došlo kad su populacije vukova gotovo posve istrijebljene lovom, a kasnije su se ponovno naselile zahvaljujući malom broju doseljenika” – kaže Bujnáková. Istraživači su utvrdili i da su uz skandinavske vukove iznimno osebujni i vukovi koji žive na Arktiku, na obali Aljaske i u Italiji. I ovdje sumnjaju da to odražava izoliranost populacija, odnosno da su se vukovi udaljili od tipičnijeg oblika.
Ovo istraživanje ne pokazuje samo kako izravni i neizravni utjecaj ljudi može ostaviti trajan trag na genetici i izgledu životinja, nego može pridonijeti i zaštiti prirode. U svjetlu projekata koji su u tijeku, a usmjereni na vraćanje vukova u neke dijelove njihova ranijeg areala i njihovo puštanje u divljinu, razumijevanje razlika među populacijama može biti presudno za uspjeh takvih inicijativa.
