Čovječanstvo je oduvijek na svemir gledalo s čudnom dvojnošću, jer je u njemu istodobno moglo vidjeti mogućnost bijega i obećanje potpune izloženosti. Čak su i nama najbliže zvijezde na nepojmljivoj udaljenosti – svjetlosti, koja prijeđe gotovo 300 tisuća kilometara u sekundi, treba više od četiri godine da stigne od Proxime Centauri do Zemlje.
Tau Ceti, koji je i danas jedno od omiljenih odredišta znanstvenofantastičnih priča, nalazi se otprilike dvanaest svjetlosnih godina od nas. Takav put ni s tehnologijom daleko naprednijom od današnje ne bi bio jednostavan izlet, nego prije generacijska obveza, odvažnost i psihološko iskušenje, jer govorimo o putovanju koje traje godinama, u izloženosti i potencijalno bez povratne karte. A svemirski horor upravo se na to oslanja - tamo vani, u svemiru, svjetlosnim godinama daleko od doma, nema policije, nema spasilačke ekipe, nema 2 tjedna odmora na moru. Krhka ravnoteža ovisi o nekoliko prividnih ili stvarnih sigurnosnih čimbenika, poput trupa broda, krhkog povjerenja posade i tanko ispletene mreže protokola i stručnog znanja koji idu uz misiju. No možemo li doista vjerovati svojim suputnicima?
Directive 8020 obećava hladno, sterilno i tjeskobno okruženje, iako je prema priči ovo najnadaniji trenutak čovječanstva – dolazak na novi planet i prvi koraci na njemu, kojima bismo spasili one „koji su ostali kod kuće”. Nada, kako i dolikuje horor igri, brzo prelazi u strah, a trenutke nesigurnosti i nemoći tek povremeno prekidaju sitne zrake nade. A kao da to nije dovoljno, morat ćemo se nositi i s posljedicama svojih odluka.
Nova znanstvenofantastična survival-horor igra studija Supermassive Games povezana je sa svemirom The Dark Pictures, a u središtu priče je kolonijalni brod Cassiopeia, koji je prije nekoliko godina krenuo prema Tau Ceti F u nadi da će postati novi dom čovječanstva. Misija se međutim brzo pretvara u noćnu moru, jer se za meteor koji udari u brod otkriva da je zapravo strani organizam sposoban kopirati oblik svojih žrtava. Time preživljavanje više nije samo pitanje svladavanja ili izbjegavanja čudovišta, nego i pitanja kome od svojih možemo vjerovati. Until Dawn, The Quarry i prethodni dijelovi Dark Pictures Anthology svi su se temeljili na tome da igračeve odluke imaju stvarne posljedice, a Directive 8020 nastavlja to nasljeđe.
Okvir na prvi pogled priziva klasični znanstvenofantastični horor. Čekaju nas uski hodnici, hladna svjetla, industrijski prostori, podrhtavajući zasloni, signali za uzbunu, izolirane kabine, konzole koje sipaju iskre i vrata iza kojih može biti bilo što, ali ni njihovo zaključavanje nije uvijek rješenje, jer se vanzemaljska bića nažalost vrlo dobro snalaze.
Jedno od najzanimljivijih polazišta priče je potpuni raspad povjerenja i opravdana paranoja koja zavlada svima. Zamislimo kakvo je to kad se susretnu The Thing i Dead Space i približit ćemo se onome što nudi Directive 8020. Vanzemaljska prijetnja koja može poprimiti ljudski oblik ne predstavlja samo fizičku opasnost, svaki putnik Cassiopeije postaje sumnjiv. Dovoljan može biti jedan pogrešan pogled, rečenica izgovorena u krivo vrijeme, čudan pokret ili prebrz odgovor da počnemo sumnjati, a i programeri, naravno, ne propuštaju nijednu priliku da nas gurnu u nesigurnost.
Zanimljiva je to dvostruka igra, jer znamo nešto što likovi ne znaju, a opet ne znamo dovoljno da bismo se u potpunoj sigurnosti kretali među znakovima i tragovima. Ova vrsta paranoje posebno se uklapa u Supermassiveovu formulu, jer se odluke ovdje obično temelje na ljudskim odnosima, instinktivnim reakcijama i nepotpunim informacijama. Pitanje nije tko je dobar frajer ili ljubazan, nego čijoj riječi smijemo povjeriti svoj život.
Igrivost Directivea 8020 temelji se na osnovama interaktivne drame, ali veći su naglasak dobili i elementi survival horora i skrivanja. Kao igrači u dijalozima donosimo odluke, gradimo ili rušimo odnose, reagiramo na opasne situacije, a pritom se moramo suočavati i s prijetnjama u stvarnom vremenu. Uz QTE situacije poznate iz ranijih Supermassiveovih naslova, napete situacije odlučivanja i razgranate putove priče dobivamo situacije u kojima kretanje, skrivanje i oprezno napredovanje imaju ozbiljnu ulogu.
Težina naših odluka i dalje je središnji element, a igra mehanikom Turning Points omogućuje i da se vratimo na određene ključne trenutke i priču usmjerimo u drugom smjeru. Ovo potonje zanimljiva je novost, jer su obožavatelji igara studija često eksperimentirali upravo s tim da sve zadrže na životu ili da vide do kakve katastrofe vodi niz loših odluka. Mogućnost povratka može učiniti ponovno igranje privlačnijim, no s njom treba oprezno, jer ako se pogreške mogu previše lako ispraviti, može se smanjiti emocionalna težina odluka, a to pogađa najelementarnije iskustvo igre.
Vizualni svijet temelji se na znanstvenofantastičnoj estetici koja priziva kasne devedesete, a Cassiopeia je, osim „vrta”, tjeskobno funkcionalan stroj. Unreal Engine 5 pak je dobar alat da se priča postavljena na dramatične i filmske temelje, u kojoj ključnu ulogu može imati i trzaj lica, kut kamere ili učinak svjetla i sjene, prikaže što realističnije i spektakularnije. Ključna je i uloga likova, jer ovakva priča može postati uistinu napeta samo ako članovi posade imaju stvarnu dubinu.
Uz pozadinske priče važno je da odnose uokvire i dirljivi trenuci, ali i rivalstvo, strah, ranije uvrede, profesionalna odgovornost i ljudska slabost, jer zbog toga postaju živi, dišući suputnici umjesto kartonskih, čiji će nas gubitak i izdaja naravno još više boljeti. Tako i trenutak u kojem nas igra uljuljka u lažan osjećaj sigurnosti, a tek iz sitnih znakova shvatimo da je čudovište već odavno među nama, postaje pravo survival-horor iskustvo.
Ova je igra jasno namijenjena onima koji vole dramatične horore s više likova koji operiraju odlukama i na čijem su popisu favorita Alien: Isolation, Dead Space ili već spominjani The Thing. Kao obožavatelju narativnog horora, može vam biti privlačno što preživljavanje ne ovisi samo o našoj spretnosti i refleksima, nego i o tome kako čitamo ljude i koliko vjerujemo vlastitoj intuiciji.
Sve u svemu, Directive 8020 uzbudljiva je promjena smjera za Supermassive; 8020 je zadržao filmsku strukturu usmjerenu na odluke, karakterističnu za studio, dok je klaustrofobična, nepovjerljiva i okrutna sredina svemira postala novo mjesto radnje, a tijekom igranja možemo se uhvatiti i kako preispitujemo sve što smo mislili o ljudskim odnosima, povjerenju ili odgovornosti – ili sve to vrijedi samo za izloženost dalekog svemira, a za nas, ovdje, više ne?
