Cozy videoigre od pandemije su postigle golemu popularnost, a to je jasan kulturni – i u određenom smislu tehnološki – odgovor na moderan, ubrzan i stresan način života.
Te umirujuće igre, stvorene za opuštanje, svjesno izbjegavaju usmjerenost na postignuće, nasilje i vremenska ograničenja, a u fokusu su im obično briga, slaganje, uređivanje prostora u domaći ili „cozy” ugođaj i stvaralaštvo, što upotpunjuju prijateljski oblici, predmeti i umirujuća ambijentalna glazba. Kao igrači tako ulazimo u siguran, predvidljiv mikrosvijet u kojem nam se napredak i razvoj ne nameću, a ipak nagrađuju naš trud.
Budući da se takve igre mogu povezati s očuvanjem mentalnog zdravlja, s pravom se spominje teorija samoodređenja koju su razvili Edward L. Deci i Richard M. Ryan, a koja proučava motivaciju za djelovanje, osobni rast i temeljne potrebe mentalnog zdravlja. Prema toj teoriji, za dobrobit čovjeka potrebno je zadovoljenje triju temeljnih psiholoških potreba: autonomije, kompetencije i povezanosti.
U cozy videoigrama kao igrači uživamo potpunu autonomiju, nema odmazde ni prisile koja bi nas gurala u bilo kojem smjeru. Možemo doživjeti i svoju kompetenciju, jer stvaranje, izrađivanje i sudjelovanje u kreativnim procesima mogu istodobno biti samoizražavanje i gradnja – makar samo u virtualnom okruženju. To se može proširiti povezivanjem s NPC-ovima u igri, a ako je riječ o multiplayer igri, prostor igre možemo dijeliti i uređivati zajedno.
Osim toga, ovaj stil igara može funkcionirati i kao svojevrsna aktivna mindfulness meditacija, u kojoj predvidljiv i spor prostor igre te repetitivne, ali jednako predvidljivo nagrađujuće mehanike igre vrlo lako mogu izazvati stanje „flowa”. Znanstveno je dokazano da ovo stanje smanjuje tjeskobu i razinu hormona stresa kortizola, a u društvu koje u stvarnom životu očekuje neprestan, napet, često iznad naših snaga zahtjevan učinak, cozy žanr pruža gotovo savršeno emocionalno utočište u kojem pogreške nemaju posljedica. No, kao i obično, medalja ima dvije strane.
Iako cozy igre pružaju mirno utočište, stil ima i svoje psihološke i dizajnerske mane. Glavna je opasnost pretjerani eskapizam, odnosno prekomjerno bijeg od stvarnosti. Budući da su ti virtualni svjetovi posve bez sukoba i savršeno kontrolirani, igrač se može skloniti u taj siguran mjehur umjesto da aktivno rješava stresore stvarnog života. Nažalost, događa se i da upravo cozy igra ili neko drugo okruženje koje previše štiti ljude zadržava u životnoj situaciji – uz mogućnost smanjenja stresa i bijega – koju bi inače prevladali, jer su bol i patnja često katalizator promjene i djelovanja.
To ne znači da uvijek imamo snage ili mogućnosti mijenjati stvari, a nije točno ni da „što te ne ubije, to te ojača” – realnost prosječnog čovjeka je zlatna sredina, u kojoj su u uravnoteženom obliku potrebne obje strane, dakle i djelovanje i zaštitni čimbenici, a omjeri se prilagođavaju ovisno o životnoj situaciji, raspoloženju i poteškoćama. Druga česta kritika glasi da mehanike igre, dnevne rutine zamišljene kao opuštajuće, npr. sječa drva, pecanje, zalijevanje, često postaju repetitivan, obvezan posao, grinding, i ironično reproduciraju isti kapitalistički tretman i prisilu na učinak, zapakirane u pastelne boje, od kojih je igrač u stvarnom životu izvorno želio pobjeći.
Leafy Corner najviše će se obratiti onima koje zanimaju biljke, jer trgovinu biljkama možemo uređivati i uzgajati biljke i bez toga, ali igra – to jest kupci – povremeno će tražiti prijedloge, različite vrste biljaka, a za to ćemo se morati malo udubiti u ponudu. Slično je zanimljiva mehanika da nas kupac/zainteresirani uvijek čeka, odnosno, ako treba, danima stoji u redu sa svojom odabranom biljkom ispred blagajne. To bi trebalo biti umirujuće, no u meni je ipak pokrenulo misao koliko to zna biti jezivo, kao da smo zaglavili u vremenu, slično kao i naš avatar, kojeg doduše sami dizajniramo, ali njegova je uloga u igri samo da stoji za pultom iza blagajne, noću, danju, danima, tjednima, mjesecima, a aktivnosti od njega vidimo toliko da se povremeno malo zaljulja ili spusti glavu, kao da je umoran.
Nakon nekoliko sati igranja u vezi s Leafy Cornerom pala mi je na pamet još jedna stvar kao poboljšanje, i to postavka da kupci mogu kupiti samo posve odrasle biljke. Onda mi je sinulo da time želim maksimizirati profit, a takva igra – teoretski – nije o tome. Želim uštedjeti vrijeme u igri čija bi bit trebala biti opuštanje, odmor i uređivanje trgovine, a biljke bi bile šlag na torti sa svojom raznolikošću i razlikama koje proizlaze iz veličine ili karaktera. Dakle, stvarnost se javi čak i kad igra nije zamišljena za to.
No, mimo razmišljanja, Leafy Corner doista je mali simulator cvjećarnice, u kojem nas police, lonci i kaspoi, biljke i dekoracije svih vrsta i veličina čekaju da uredimo trgovinicu svojih snova. Trgovinu u kojoj nitko ne žuri, u kojoj nije problem ako nečega nema, u koju svaki dan dolaze kupci i skuplja nam se novac, a dobivamo i bodove koji se mogu iskoristiti za otključavanje, pa s vremenom malu trgovinu možemo i malo povećati, ali neće postati skladište veličine hangara koje ubija dušu. Vjerojatno ćemo među biljkama pronaći i neke koje sami držimo kod kuće, a zadatak koji zahtijeva najviše pažnje bit će zalijevanje, kao i odluka o tome koliko čega posaditi.
I dalje se igra može malo zatrpati ako igramo okom trgovca, ali mnogo se više preporučuje uređivanje, a možda i skupljanje šarenih/posebnih (variegated) vrsta; ja sam od njih napravio zid slave, a kasnije – da, kapitalizam se javlja posvuda – izdanci uzeti odatle donosili su dobar novac, jer rijetke biljke naravno koštaju više. Čini se da cozy igre možemo pokvariti jedino mi sami, ili možda moramo naučiti da ih postavimo na pravo mjesto, pa će cvjećarnica prije biti igralište nego trgovačka jedinica. Vrijedi ipak probati!
