Uz knjižnice mnogima se još uvijek vezuju stroga tišina i beskrajni nizovi polica, a iza knjižničnog reda krije se iznenađujuće složena logika. Deweyjeva decimalna klasifikacija, primjerice, od 1876. nastoji ljudsko znanje urediti u nizove brojeva, a sustav Kongresne knjižnice (LCC) kombinacijom slova i brojeva čini djela pronalazivima.
Prvi je sustav koji se u općim knjižnicama dobro pokazao i dobro funkcionira, a drugi koriste prvenstveno znanstvene i sveučilišne knjižnice, gdje je često potrebno precizno razmjestiti goleme zbirke po područjima. Zanimljivost iz povijesti knjige: u srednjovjekovnim knjižnicama skupocjeni rukopisi često su se lancem pričvršćivali za čitaonice, a naslovi na hrptovima knjiga postali su uobičajeni razmjerno kasno, krajem 17. stoljeća. Korice i hrptovi knjiga, međutim, jako će nam dobro doći, jer nas Librarian: Tidy Up the Arcane Library! upravo prema njima traži da napravimo red u iskonskom kaosu.
Zadatak se na prvi pogled čini jednostavnim kao pasulj, jer imat ćemo samo jedan posao: knjige razbacane po čarobnoj knjižnici treba vratiti na pravu policu, na pravo mjesto. No razmjer nas vrlo brzo suočava s veličinom zadatka, odnosno s tim da ovdje neće biti riječ o pospremanju od pet minuta, jer igra od nas traži da pospremimo 3072 knjige. Popunjavanjem polica otvaraju se razne sposobnosti koje rad čine učinkovitijim, pa se knjižničarska rutina polako pretvara u optimizacijsku zagonetku, ali ni napredak se ne daje lako, jer spomenuti iskonski kaos možemo shvatiti i doslovno.
Priznajem da mi je stil igre collectathon do sada bio nepoznat, ali smatram ga pogodnim nazivom, jer ćemo u određenom smislu doista kao maratonski trkači jurcati među raznim policama s naramcima knjiga u rukama. Hrpe, gomile i naslage knjiga na početku – jer ovdje doista govorimo o više od 3000 knjiga – više nas zadržavaju i zbunjuju, i treba vremena dok u taj herkulovski zadatak unesemo nekakav sustav.
Što se priče tiče, ne dobivamo gotovo ništa, samo pismo ravnatelja čarobnjačke škole, Merlina, da je knjižnica naša odgovornost, riješimo to pod svaku cijenu, a ako budemo vješti, nagrada će nam biti pizza. Uvod je blesav i deprimirajuće plitak, ali budući da nam oduzima otprilike pola minute života, može se preživjeti i ujedno nas može pripremiti na višesatno slaganje.
No kako će nastati red u knjižnici kojom je (vjerojatno) prohujao vihor? Pospremanje u igrama daje posve drukčiji osjećaj nego u stvarnom životu, jer kod kuće je pospremanje često dužnost koja se obavlja iz nužde, a u digitalnom prostoru to je čist, mjerljiv, nagrađivan proces. I u dubini duše volimo red i čiste okvire, samo pomislimo koliko rado čistimo ili pospremamo kad nas čeka nešto još gore (ili tako izgleda), posao s rokom, ispit ili slično.
Često i unutarnji nered, nered u glavi, rješavamo vanjskim čišćenjem, ili nam poraste potreba za stvaranjem reda kad su se stvari iznutra upravo zapetljale. A ne treba podcijeniti ni to da smo, primjerice tijekom čišćenja, skloni kretanjem i usredotočenošću na zadatak zaokupiti svjesni dio tijela i uma, a u pozadini kao da bolje funkcioniraju kreativni zadaci ili zadaci rješavanja problema, kao da se ideja ili rješenje „izbaci” iz ničega.
Duša igranja uz sve to bit će promatranje i pamćenje. Knjige treba prepoznati prema koricama, naslovu, boji, oznaci serije ili drugoj sitnoj vizualnoj informaciji, a zatim ih staviti na pravu policu, a početnu izgubljenost polako zamjenjuje osjećaj poznatosti. Za nekoliko sati stigao sam dotle da sam policu s knjigama o iscjeljivačkoj, svetoj, iluzijskoj magiji i magiji povezanoj s prikradanjem znao napamet, a budući da su bile blizu jedna drugoj, ubrzo su na svoje mjesto počeli dolaziti i odjeljak alkemije i knjige s popisima raznih čarolija.
U tom dijelu knjižnice već sam se prilično snašao, često sam kružio samo skupljajući knjige koje ondje pripadaju. No ni nakon pospremanja gotovo 300 knjiga nije se činilo da se količina smanjila, što je razumljivo, jer sam bio tek na 10% pospremljenog, ali prijalo mi je što imam za što se uhvatiti, što postoji „otok” na kojem se dobro snalazim, pa sam zaključio da će mi to pomoći i kasnije, kako u glavi slažem sve nove i nove otoke.
Na početku može djelovati čudno zašto bi netko htio igrati takvu igru, ali može uvući taj istraživački, tragalački rad, čiji su plodovi polako popunjene police i osjećaj reda.
Sigurno je da su programeri ciljali na prilično uzak sloj – među njima je vrlo sumnjivo da je netko htio izrađivati samo korice knjiga – jer istodobno treba biti kolekcionar i ljubitelj fantasyja, budući da knjige doista odražavaju svakodnevicu čarobnjačke škole, bilo da je riječ o filozofiji, vrstama magije, alkemiji, čudovištima ili ekonomiji. Štoviše, i predstavnici ratnika, strijelaca i tko zna kojih još zanimanja (dobro, znam, klasa) imaju zasebnu policu, kao i teoretičari magije, pravnici magije, zmajoznanci i djela inspirirana psihologijom.
Sveukupno je sigurno da je igra pronašla svoju publiku, jer je naišla na jednako pozitivan prijem kao PowerWash Simulator ili Unpacking. O tome kakvu radost ljudi nalaze u takvoj igri mogao bi se napisati zaseban članak – kao što je mnogima misterij i zašto nastaju idleri.
Bitno je, međutim, da se dobro zabavimo, opustimo ili nađemo nekoliko sati bijega od stvarnosti, gdje na neko vrijeme možemo odložiti teret složenog, ponekad prilično zahtjevnog svijeta – a na njegovo mjesto uzimamo hrpu knjiga i, razgledavajući među policama, već znamo u kojem smjeru krenuti.
