Uvijek postoji posljednji put, ali najčešće ne znamo da će upravo to biti taj put. Mono no aware (物の哀れ) japanski je izraz koji označava svijest o prolaznosti – dakle o privremenosti stvari – i izražava, s jedne strane, prolaznu tugu ili nostalgiju zbog nestajanja stvari, odnosno to da je to stanje prolazna priroda, stvarnost života. Uključujući i dvojaki osjećaj da smo mogli svjedočiti preokretima životnog vrtloga, znajući da sve to ne može trajati vječno. Naravno, adolescentskim očima sve to doživljavamo manje uzvišeno i na višim okretajima, a nestajanje, odrastanje i promjena nalaze nas u bezbroj oblika.
Najnovije djelo studija Beethoven & Dinosaur, Mixtape, zajamčeno će svakoga ukrcati u nostalgični vlak, čak i ako se likovi i mjesta te priče s druge strane oceana prilično razlikuju od srednjoeuropskog iskustva. Ipak, svijet osjećaja, problemi, otkrića, druženja, napetosti, brojne radosti i boli adolescentskog postojanja u jednom se trenutku spajaju i pokazuju sliku koju se može nazvati univerzalnom o svijetu čijem su zaključenju naši junaci udaljeni tek nekoliko sati. U tih nekoliko sati pokušavaju natrpati što više priča i aktivnosti koliko je ljudski moguće.
Mixtape poziva na intimno, nostalgično putovanje kroz vrijeme, negdje između kraja devedesetih i početka dvijetisućitih, usred nepredvidive i stalno uzburkane adolescentske melankolije. Mixtape, odnosno kaseta s odabranim pjesmama, nije samo lijepo zvučna aluzija u naslovu, nego motiv koji prati cijelu igru, jer je glavni lik, blago rečeno, fanatik glazbe.
Svakom raspoloženju, danu, priči, uspomeni i trenutku pridružuje glazbu, a što je najbolje, mnoge će nam od njih biti poznate jer iza svega stoji prilično ozbiljna glazbena postava i popis. Nakon malo Smashing Pumpkinsa, Mitcha Murdera, The Curea, Stana Busha, Iggyja Popa, Portisheada, Rainbowa nitko ne može reći da među 22 pjesme nije našao ništa po svom ukusu.
Pojam mixtape nastao je u sedamdesetima, širenjem magnetofonskih kaseta, kad su ljubitelji glazbe dobili mogućnost da sami biraju svoje omiljene pjesme s različitih albuma. Navika ukorijenjena u underground hip-hop i punk kulturi ubrzo je postala glavno sredstvo osobnog izražavanja i emocionalne komunikacije, jer je darivanje pažljivo sastavljenog mixtapea vrijedilo koliko ljubavno priznanje ili potvrda duboka prijateljstva.
Redoslijed pjesama, ručno ispisani omoti traka – sve je to pričalo jedinstvenu priču, pa su ti izbori u biti bili sentimentalni, opipljivi preteče playlista na Spotifyju iz doba prije digitalnog, a ključnu ulogu imaju i u priči igre.
Možemo odigrati klasičnu priču o odrastanju u kojoj će nam određene pustolovine, dileme i problemi biti vrlo poznati. Pratimo posljednju zajedničku večer triju nerazdvojnih najboljih prijatelja koji se nakon završetka srednje škole nalaze pred neizbježnim raziđenjem – to nam je valjda poznato i ovdje, jer prijatelji i školski kolege mogu završiti na fakultetima koji su jako udaljeni jedan od drugoga. Trio je upravo na putu na veliku, posljednju, „sve odlučujuću”, monumentalnu zabavu prije velikog rastanka, a kaseta koja se vrti u autu, u „dječjim sobama” i na walkmanu svakom pjesmom priziva po jednu ključnu uspomenu iz njihove prošlosti. Ti nostalgični bljeskovi čine okosnicu igre, dok interaktivno proživljavamo zajedničke prekretnice likova, od prve zabranjene kućne zabave preko besciljnog lutanja trgovačkim centrima do klizanja skateboardom po kasnovečernjim, neonskim cestama.
Mixtape je pustolovina usmjerena na dijalog, uspomene i priču, igranje nalikuje interaktivnom videospotu i oživljenoj zbirci uspomena u kojoj nas zapljuskuju razgovori, pozadine, sitnice, obiteljske dinamike, upoznavanja i mnogi drugi djelići života, dok se neprestano približavamo velikoj „svakodošaonitkonebitnonešto” zabavi.
Minigre su zabavno povezane s trenutačnim zbivanjima, bilo da je riječ o headbangingu uz metal glazbu, miješanju najukusnije (ili najbizarnije) ledene kaše na svijetu ili tempiranju skateboard trika u ritmu, no naglasak cijelo vrijeme ostaje na proživljavanju trenutka, koliko god žurili, želimo i ostati, čeka nas budućnost, ali nas i razmišljanje o prošlosti još drži u šaci.
U konačnici, snaga Mixtapea leži u njegovoj iskrenosti kojom uspijeva uhvatiti adolescentsku žudnju za slobodom i neuhvatljiv, napet strah od budućnosti. Taj digitalni vremenski kapsul pružit će nezaboravno iskustvo ponajprije ljubiteljima atmosferičnih djela poput Life is Strange ili What Remains of Edith Finch, osobito ako im je blizak i svijet alternativnog rocka usmjerenog na gitare. Kao dodatak dobivamo emocionalni vlakić smrti i skateboardiste koji posrću, a koji su – dijelom – upravo onakvi kakvi smo i mi bili.
