Čini se da je kod osoba koje boluju od depresije mozak manje sposoban stvarati nove živčane stanice nego mozak onih koji ne pate od te bolesti. Do tog su zaključka došli u istraživanju koje donosi dosad najsveobuhvatniju kartu tipova stanica hipokampusa odrasle osobe. Ta regija mozga igra ulogu u učenju, pamćenju i emocijama.
Neki istraživači već više od 20 godina sumnjaju da se neurogeneza – odnosno proces nastanka novih živčanih stanica – u mozgu depresivnih osoba može poremetiti. „Uzbudljivo je da ovo istraživanje prvo na razini pojedinačnih stanica točno pokazuje u kojoj fazi procesa stvari krenu po zlu i koji molekularni mehanizmi u tome sudjeluju”, kaže Amelia Eisch, neurologinja sa Sveučilišta Pennsylvania, koja nije sudjelovala u istraživanju.
Studija koja izvještava o rezultatima, objavljena prošlog tjedna u časopisu Nature Medicine, ne dokazuje da oštećena neurogeneza ima ulogu u nastanku depresije, a istraživači naglašavaju da depresija zahvaća više područja mozga, a ne samo hipokampus. Međutim, nalazi bi mogli odrediti nove terapijske ciljeve. „Pronašli smo više putova koji sudjeluju u patogenezi i potencijalno se mogu ciljati lijekovima”, kaže Maura Boldrini Dupont, neurologinja sa Sveučilišta Columbia i jedna od autorica studije.
Rad pruža i dodatne dokaze za pretpostavku da ljudski mozak i u odrasloj dobi neprestano stvara nove živčane stanice. O postojanju neurogeneze u odrasloj dobi dugo se raspravlja jer je neka istraživanja nisu uspjela dokazati. Nova studija ide još korak dalje i sugerira da te novonastale živčane stanice ne samo da postoje, nego imaju i određenu funkciju, kaže Gerd Kempermann, neurolog iz Njemačkog centra za neurodegenerativne bolesti u Dresdenu.
Autori su prikupili moždano tkivo od 30 osoba ubrzo nakon njihove smrti. Među donorima njih 11 imalo je veliki depresivni poremećaj (MDD), poznat i kao klinička depresija, a 19 nije imalo problema s mentalnim zdravljem i poslužilo je kao kontrolna skupina. Istraživači su sekvencirali RNA iz jezgri gotovo 500 tisuća stanica iz hipokampusa tih osoba. Sekvenciranje RNA pojedinačnih stanica pružilo je presjek genske aktivnosti svake stanice. Stručnjaci znaju koji su geni povezani s različitim fazama razvoja živčanih stanica, pa genska aktivnost služi kao molekularni pokazatelj zrelosti stanica.
Istraživački tim potom je te informacije iskoristio za utvrđivanje vjerojatnog tijeka neurogeneze. Taj proces počinje neuralnim matičnim stanicama – odnosno stanicama iz kojih mogu nastati živčane stanice: iz njih postaju intermedijarni neuralni progenitori, zatim se razvijaju u preteče živčanih stanica, takozvane neuroblaste, a naposljetku postaju nezrele živčane stanice.
U usporedbi s mozgom članova kontrolne skupine, u mozgu osoba s MDD-om bio je prisutan veći udio neuralnih matičnih stanica i manji udio neuroblasta, što upućuje na to da je prijelaz iz jedne faze u drugu poremećen. „Činilo se da se proces zaustavio”, kaže Dupont. Međutim, istraživanje nije pokazalo niži udio nezrelih živčanih stanica kod osoba s MDD-om u odnosu na kontrolnu skupinu, što bi se očekivalo da se neurogeneza zaustavila, napominje Evgenia Salta iz Nizozemskog instituta za neuroznanost. „Zato bi moglo biti još zanimljivije izbliza istražiti kako i kada se neurogeneza oštećuje s napredovanjem bolesti”, kaže stručnjakinja.
Pokusi na životinjama već su otkrili da može postojati veza između neurogeneze i ponašanja nalik depresiji. Prema Dupontinim riječima, kod miševa, primjerice, inhibicija neurogeneze može pogoršati reakciju životinja na stres te utjecati na učenje i rad pamćenja. Stručnjakinja dodaje da kod ljudi pamćenje ima ulogu u depresiji. Kod depresivnih osoba mijenja se razdvajanje obrazaca, odnosno sposobnost razlikovanja različitih znakova i sjećanja. Tako su skloni usredotočiti se na negativna sjećanja, kaže istraživačica.
Podaci iz istraživanja ne daju odgovor na pitanje je li kod ljudi oštećena neurogeneza uzrok depresije, je li možda obrnuto, ili oboje imaju zajednički uzrok. „To je još uvijek otvoreno pitanje”, kaže Kempermann.
Osim rezultata o depresiji, stručnjaci s tog područja hvalili su i golem opseg i dubinu podataka iz istraživanja. Uz sekvenciranje pojedinačnih stanica istraživači su primijenili i brojne druge tehnike za karakterizaciju stanica ljudskog hipokampusa, uključujući prostornu transkriptomiku, koja mapira gdje su različiti geni aktivni u moždanom tkivu, te proteomiku, koja mjeri proteine prisutne u tkivu.
