Što za nas znači gumb za kupnju? Sony za svoj dio zna odgovor: prema njima gumbi "Kupi sada" i "Potvrdi kupnju" ni u kojem slučaju ne znače da doista kupujemo određenu igru za sebe.
Četvero igrača u lipnju je u Kaliforniji podiglo tužbu protiv Sonyja uz obrazloženje da Sony obmanjuje potrošače. PlayStation Store koristi gumbe i izraze poput "Kupi sada" i "Potvrdi kupnju", čime stvara dojam da bi netko tko kupuje preko tih gumba doista mogao ući u posjed odabranog digitalnog proizvoda.
Sony, međutim, smatra da s tim nazivima uopće nema problema, jer je u licencnom ugovoru izričito navedeno da se kupnjom softver samo daje u licenciju, a ne prodaje, što je u današnjem svijetu jasno.
Sony je odgovorio službenim podneskom i ovdje se treba dobro držati, jer, blago prevedeno, poručuju da je glup onaj prema kojem kupnja znači stvarnu kupnju.
"Kao što priznaju i tužitelji, odjeljak 1. SPLA-a (Ugovora o licenciji softverskog proizvoda) također pojašnjava da Vam Softver dajemo u licenciju, a ne prodajemo. To ima i smisla. U digitalno doba nije životno pretpostaviti da su razumni potrošači smatrali da stječu vlasništvo nad digitalnom igrom…"
I čekajte, jer ovdje dolazi pravi gordijski zaokret u Sonyjevoj argumentaciji!
"…Da je tomu tako, tužitelj Edward Heycock ne bi mogao kupiti igru Resident Evil Requiem 25. veljače 2026. za 69,99 dolara u PlayStation Storeu nakon što ju je drugi tužitelj, Jason Mendoza, već nabavio 14. veljače 2026. – jer bi tada igru posjedovao g. Mendoza, a ne Sony."
Nevjerojatno. Dakle, Sony ima pravo u bilo kojem trenutku oduzeti igraču digitalno kupljenu igru, film ili glazbu zato što je prema njima nemoguće jedan digitalni proizvod prodati više puta. To je neki interdimenzionalni zaokret koji bi mogao potresti prostorno-vremenski kontinuitet distribucije softvera u posljednjih 50 godina.
Ne zna se zašto bi običan igrač lutajući pravnim labirintima to uopće trebao tumačiti, no ako Sony ima pravo i doista je nemoguće jedan digitalni proizvod prodati više puta, zašto onda umjesto gumba za kupnju ne napišu "ograničena licencija s ograničenim pristupom koja se može opozvati u bilo kojem trenutku"? Možda zato što su ljudi za ništa spremni potrošiti manje novca? Spor dakle Sonyja pogađa na prilično osjetljivoj točki, a uz odgovarajuću zaštitu potrošača s takvim argumentima ne bi imao mnogo šansi, no s vremenom će se vidjeti kome će sud dati za pravo.
Ostaje samo pitanje kako su pri prodaji kaseta i optičkih diskova uspjeli riješiti da korisniku ne treba oduzeti nosač podataka kad istekne njegova ograničena licencija koju je dobio kupnjom igre. No srećom se Sony tim pitanjem neće morati dugo baviti jer će uskoro prestati prodaja fizičkih nosača podataka.
