Kad je Charles Darwin 1836. posjetio otok Ascension, zapanjio ga je golem broj zelenih kornjača (Chelonia mydas) koje gnijezde na obali. Te hrabre životinje u svakoj sezoni parenja napuštaju svoja hranilišta uz brazilsku obalu i putuju morem više od 2000 kilometara kako bi jaja snijele na ovom malenom, dalekom otoku. Kako su životinje pronašle put do sitnog komadića zemlje usred golemog Atlantskog oceana? – upitao se Darwin pišući časopisu Nature u svojem pismu.
Od tada su stručnjaci otkrili uvjerljive dokaze da kornjače osjećaju elemente Zemljina geomagnetskog polja. Podaci prikupljeni novom vrstom uređaja za praćenje također potkrepljuju zamisao da te životinje za navigaciju pri prelasku oceana koriste magnetske karte. Sustav je međutim daleko od savršenog – izvješćuju istraživači u časopisu Science Advances – što znači da selice kornjače povremeno moraju iznova planirati put jer skreću s ispravne putanje.
Nalazi se vrlo dobro uklapaju u ono što znamo o navigaciji kornjača, kaže Kenneth Lohmann, morski biolog sa Sveučilišta Sjeverne Karoline koji nije sudjelovao u istraživanju. Njegov je tim ranije proveo laboratorijske pokuse u kojima je pokazao da kornjače osjećaju jakost geomagnetskih polja te svoj položaj u odnosu na Zemljinu površinu – što im daje „dvokoordinatnu” geomagnetsku kartu okoliša. No manje je bilo jasno koliko dobro te koordinate mogu iskoristiti na otvorenom oceanu.
Graeme Hays, morski ekolog sa Sveučilišta Deakin, na otoku Ascension bio je još 1990-ih. Tijekom boravka on i Paolo Luschi – danas biolog sa Sveučilišta u Pisi – opremili su zelene kornjače satelitskim uređajima za praćenje. Hays se sjeća da su već u početnoj fazi uočili jedno važno ograničenje: iako ti odašiljači točno prate put kornjača kroz ocean, podaci ne odražavaju nužno kamo životinje pokušavaju stići.
Kao što vjetar može skrenuti ptice s putanje leta, tako i oceanske struje mogu skrenuti kornjače selice s planiranog puta. Konačnu putanju životinje dakle samo djelomično određuje smjer u kojem pliva – tj. njezin smjer prema kompasu – a djelomično su važni učinci okolne vode. Prema Lohmannovim riječima, razdvajanje ta dva učinka pokazalo se ozbiljnim tehnološkim izazovom.
No sada, nakon nekoliko godina razvoja, Hays, Luschi i njihovi kolege napokon imaju uređaj za praćenje koji istodobno bilježi obje komponente. Kompasni senzor odašiljača uz pomoć uređaja zvanog magnetometar mjeri u kojem smjeru kornjača gleda u odnosu na sjever. Taj uređaj radi slično kao ručni kompas. Uz to satelitski odašiljač prenosi informacije o položaju životinje – i njezinu stvarnom putu – satelitskom sustavu Argos.
Prava prednost sustava, napominje Hays, iznimna je brzina prijenosa podataka, što je neophodno za praćenje životinje koja većinu vremena provodi pod valovima i samo nakratko izlazi na površinu po zrak prije nego što se ponovno zaroni. Tako je za njezino otkrivanje na raspolaganju samo djelić sekunde. Za novo istraživanje istraživački je tim odašiljače postavio na šest ženki zelenih kornjača na gnijezdilištima na otočju Chagos u Indijskom oceanu. Istraživači su odašiljače pričvrstili epoksidnom smolom, pazeći da svaki uređaj bude na najvišoj točki oklopa kornjače i usmjeren ravno naprijed, u skladu sa središnjom crtom tijela životinje.
Istraživački je tim pratio kornjače dok su selile na zapad prema svojim hranilištima na Sejšelima ili prema podvodnom grebenu Saya de Malha. Taj put od više od 1000 kilometara trajao je u prosjeku 27,5 dana. Na tom dugom putu kornjače su sklone dugo ići u jednom smjeru, čak i ako time skreću s ispravne putanje. Zatim bi se postupno ponovno orijentirale, a ponekad im je trebao cijeli dan da se vrate na ispravan smjer prije nego što bi nastavile put.
Prema Haysu, ti ispravci smjera na otvorenom oceanu upućuju na to da morske kornjače imaju tek približnu predodžbu o tome gdje su i kamo idu. Sposobnošću osjeta magnetskog polja planeta ne mogu odrediti svoj položaj tako točno kao GPS, zbog čega kornjače slijede zaobilazne putove koji ih naposljetku dovedu na željeno mjesto.
Iako karte kornjača mogu biti grube, preciznija inačica možda i ne bi funkcionirala. Razlog je to što promjene intenziteta i kuta magnetskog polja postaju primjetne tek na velikoj skali. Tako kornjača može prijeći dugu udaljenost dok se magnetsko polje toliko ne promijeni da primijeti da je negdje drugdje nego što bi trebala biti, kaže Nathan Putman, biolog tvrtke za ekološka istraživanja LGL, koji nije sudjelovao u istraživanju. A i Zemljino geomagnetsko polje iz godine u godinu lagano varira, napominje Hays. Putman s radoznalošću čeka što će biti kad se nova tehnologija praćenja u budućnosti primijeni na područjima s jačim oceanskim strujama te na morskim psima i drugim morskim životinjama za koje se zna da prelaze velike udaljenosti.
Što se tiče kornjača, napominje Hays, gruba prostorna percepcija može imati evolucijsku prednost. Iako se neke nesretne životinje mogu izgubiti i tako propustiti priliku za razmnožavanje, druge mogu slučajno naići na ranije nepoznata područja i uspostaviti nova gnijezdilišta. „To nije savršen navigacijski sustav, ali ipak prilično dobro funkcionira”, kaže istraživač.
