Djela H.P. Lovecrafta postavila su temelje žanra kozmičkog horora, a u tim je spisima čovječanstvo beznačajno, sitno zrnce prašine naspram golemih, hladnih i ljudskom umu nedokučivih sila svemira. Njegov pisani stil obilježava tmuran jezik pun epiteta koji se približava magijskom realizmu te neopisivi užasi koji prodiru u ljudski svijet, a strah u njegovim pričama najčešće ne izaziva krvoproliće, nego neodgonetljiva misterija koja tjera u ludilo.
Njegova su se djela slila u povezanu zbirku nazvanu Cthulhu mitom, u kojoj se likovi koji traže zabranjeno znanje – primjerice stranice Necronomicona – ili drevne ruševine, nestale civilizacije i prašnjave foliante te provode bizarne pokuse susreću s ravnodušnim, neshvatljivo golemim božanstvima svemira, s jezivim stvorenjima koja naseljavaju prostor između stvarnosti i sa zaslijepljenim fanaticima. Ta spoznaja gotovo bez iznimke vodi do konačnog gubitka života ili zdravog razuma i teško je raspravljati s kojim su ishodom nesretnici prošli bolje.
The Sinking City iz 2019. bio je podijeljen uradak. Ukrajinski studio Frogwares – koji je ranije bio poznat prvenstveno po igrama o Sherlocku Holmesu – uzeo je kao osnovu djelo već opravdano spominjanog Lovecrafta kako bi na stol stavio ambicioznu akcijsko-detektivsku igru otvorenog svijeta. Obožavatelji Cthulhu mita voljeli su istraživačku atmosferu, zagušljivu atmosferu grada Oakmonta i kozmičke strahote, no igrivost je ostavljala dosta željeti. Otvoreni svijet često je djelovao prazno i statično, borbeni sustav bio je izlomljen i nespretan, a tehnički problemi nerijetko su ozbiljno kvarili užitak u igri. Sedam godina kasnije, preživjevši bezbrojne teškoće, uključujući dugotrajne i iscrpljujuće pravne sporove s ranijim izdavačem te svakodnevnu životnu opasnost i logističke noćne more uzrokovane ratom u Ukrajini, Frogwares se vratio.
The Sinking City 2 u mnogočemu je izmijenjen, ali suštini vjeran nastavak. Koncept otvorenog svijeta odbačen je, a stvorena je igra razvijena u smjeru zbijenijeg, mračnijeg, modernog survival horora. Promjena je u mnogočemu dobro uspjela, no ovako velika promjena opravdano otvara i pitanje što je ostalo od dobro uspjelih dijelova prvog dijela The Sinking Cityja.
Jedan od glavnih ciljeva uspješne Kickstarter kampanje (inače pokrenute u proljeće 2024.), i to znatno prije izlaska, bilo je proširenje bestijarija, zahvaljujući čemu su razvijači uz uobičajene gadosti Deep One mogli stvoriti i nekoliko jedinstvenih stvorenja iz noćnih mora. Zahvaljujući tom dodatnom financiranju u igru su dospjeli, primjerice, Slither, stvorenje nalik pijavici/jegulji koje je sposobno i za dodatna iznenađenja, te Smasher, golemo, snažno oklopljeno i iznimno brzo čudovište nalik člankonošcima, koje nas agresivnim jurišima može za nekoliko sekundi stjerati u kut. Ti protivnici dodani kao ekstra urodili su raznolikijom, taktičnijom i za nekoliko redova veličine strašnijom igrom od one koju bi razvijači mogli ostvariti s izvornim, skromnijim proračunom.
Prva i najvažnija promjena jest da su zamijenjeni i lokacija i glavni lik. Opraštamo se od privatnog detektiva Charlesa Reeda i Oakmonta, nastavak je potpuno samostalna, zasebna priča, pa oni koji se tek upoznaju sa serijalom nisu ništa propustili. Događaji nas bacaju u 1920-e, točnije u ikonični grad Arkham, dobro poznat iz djela H.P. Lovecrafta. Arkham, baš kao nekoć Oakmont, pogađa neobjašnjiva, nadnaravna poplava koja nije samo preplavila ulice vodom, nego je iz dubine na površinu iznijela i razne strahote. Oronule art deco zgrade, zabarikadirane trgovine i mračne sobe, skladišta, vatrogasna postaja, knjižnica Sveučilišta Miskatonic i bezbroj drugih mjesta čekaju nas, a užasnih stvorenja nikad neće nedostajati.
Glavni junak priče ovaj je put Calvin Rafferty, okultni tragač za srećom koji očajnički pokušava vratiti svoju partnericu i ljubav Faye iz nadnaravne kome nakon rituala koji je krenuo po zlu. Priču uokviruju magija povezana s Dreamlandom, rijetke okultne knjige nepodobne za ljudske oči i slabo shvaćeni i istraživani relikti, a spašavanje, razmrsivanje niti i potop koji pogađa Arkham imaju središnju ulogu.
The Sinking City 2 ide stopama Resident Evila i Silent Hilla, no sve to prelijeva i karakterističnom, pipčastom, lovecraftovskom jezom. Raniji golemi, ali prazni otvoreni svijet zamijenili su složeniji, labirintski, ali znatno fokusiraniji dijelovi razina. Tijekom igre možemo obilaziti nekoliko većih područja, a putovanje čamcem, iako je i dalje prisutno, znatno je potisnuto u drugi plan i služi uglavnom za povezivanje pojedinih lokacija. Uz to, čišćenje puta motornog čamca bit će sastavni dio avanture, jer će ključ za napredovanje biti, primjerice, otvaranje vrata zatvorenih dijelova grada ili uklanjanje nasukanog kita. Naglasak se u drugom dijelu jasno pomaknuo na elemente klasičnog survival horora.
Streljiva je često premalo, za lijekove i sirovine treba pretražiti svaki mračni kutak, a veličina inventara bolno je skučena. Igra nas nemilosrdno tjera na taktičko odlučivanje, svaki sukob znači dilemu. Isplati li se potrošiti tri vrijedna metka na nakazno živo truplo i riskirati ozljedu, ili je bolja ideja jednostavno pokušati pobjeći i ići dalje? Ovo potonje neće biti tako lako jer pri pretraživanju područja ili povratku u njegov dio čudovišta ne nestaju, a prostori su preuski da bismo neprestano sve zaobilazili.
Borbeni sustav, koji je bio jedna od najslabijih točaka prvog dijela, prošao je osjetan napredak. Traži vježbu, ali bez kombinacije vatrenog oružja i bliske borbe/izbjegavanja vrlo brzo ginemo. Nećemo imati dovoljno streljiva da sve poubijamo, osobito jer igra povremeno – uglavnom pri dobivanju ključeva, questnih predmeta – na lokaciji stvara (spawn) novi val neprijatelja, pa očišćeno područje postoji samo uz ozbiljne borbe. Mnogo pomaže ako možemo pogoditi slabe točke stvorenja, ali primjerice, ako dobro tempiramo izbjegavanje, Stygian Harvestera možemo jednostavno pregaziti. Slično se može „obići u krug” i Lethian Revenanta, koji se smatra sporim jer treba vremena dok ne ispali neku crvenkastu „ektoplazmu”. Problem počinje tamo što stvorenja neće dolaziti sama ni jedno po jedno, a imao sam dojam da i najlakšu i normalnu razinu težine dijeli golem jaz. Tko je manje vješt ili bi radije pucao, taj – osim ako su mu refleksi savršeni – sigurno neće odabrati težu razinu, ili će morati znati karte napamet i stalno bježati.
Skidam kapu pred raznolikošću i detaljnošću lokacija, ne smatram lošom zamjenom to što umjesto velikog praznog svijeta ovdje dobivamo gušću igru s manjim dijelovima koji su dobili mnogo više pažnje. To ipak donosi i to da ćemo puno obilaziti, trčati amo-tamo i tražiti put, jer uz labirintsku strukturu dobivamo i vrata koja se otvaraju s druge strane te ljestve koje se mogu koristiti nakon spuštanja, a koje iznova malo prepisuju kartu. Možda se pažljivo izrađeno područje i puno obilaženja međusobno izravnavaju, ali često sam imao dojam da ni malo jednostavniji dizajn razina ne bi bio uvreda, radi manjeg i inače dosadnog backtrackinga.
Uz survival horor, The Sinking City 2 je srećom zadržao i još jednu naglašenu značajku. Istraživačka mehanika poznata iz prve igre i dalje je prisutna, ali je doživjela ozbiljnu promjenu. S jedne strane postala je potpuno opcionalna, glavnu radnju možemo proći a da se ne bavimo ozbiljnijim zadacima dedukcije, no bio bi golem previd ignorirati taj dio igre, jer rješavanje zagonetki, čitanje tajanstvenih dnevnika i povezivanje tragova donosi ozbiljne prednosti u igri. Uspješno riješeni slučajevi ne samo da otkrivaju mračnu povijest grada, nego istodobno produbljuju i lore te daju dodatni loot (npr. u obliku sefa), otvaraju tajne rute na ulicama prepunima neprijatelja ili za naš trud daju vrlo korisne nadogradnje oružja. Dobro pogođena ravnoteža, u kojoj igra spretno potiče istraživanje, a pritom nikome ne nameće sporiju igru s čitanjem teksta za kojom upravo ne žudi.
U odnosu na prethodni dio, korištenje pogona Unreal Engine 5 znači nevjerojatan vizualni skok: grad Arkham, iako užasno oronuo, ipak je nevjerojatno atmosferičan i na svoj je način prekrasan. Sluzavi zidovi kuća, nagomilano smeće i nanosi, unutarnji prostori i neoni koji odražavaju modu 1920-ih, poderani plakati i ostavljeni namještaj, sve to priča o katastrofi, a možemo naći i vrlo dobro smještene reference na prethodni dio ili na druge dijelove Cthulhu mita. Zvučni efekti, poput krša koji pucketa pod našim čizmama, zvuka vode koja žubori, gotovo stalne prisutnosti slithera, grebanja iza zidova ili glasova stvorenja, sve to nevjerojatno pojačava uživljenost i atmosferu. Mjestimice – iako ne bi pristajalo atmosferi i lokaciji – bilo bi mi drago da su neke razine ili dijelovi zgrada svjetliji, osvijetljeniji, jer bi se u igri mogli praviti odlični screenshotovi. Razrađenost, čudna, jezovita ili samo u detaljima efektna mjesta, više puta bih se rado zaustavio fotografirati, a na početku igre možda je knjižnica najbolji primjer za to. No i u tome se vidi da su u odnosu na prvi dio, u usporedbi s otvorenim svijetom, mnogo veću ulogu dobili labirintskiji i zatvoreniji prostori, a to istodobno znači i kvalitetniji vizualni dojam.
Igra je u osnovi mnogo napredovala, a konkretan bug nisam našao. S aspekta igrivosti najčešća je pritužba preuski inventar, osobito jer često treba nositi questne predmete – ili ih ostavimo u sanduk pa se možemo vraćati po njih, ponovno protrčavajući kroz sve, po ne znam koji put. Ni težinu borbe ne bih otpisao jednostavnim bacanjem fraze „git gud”, ali srećom najlakša razina oprašta dovoljno grešaka a da se iz igre ne izgubi uzbuđenje. Čini se da je Frogwares nakon prvog dijela ozbiljno poslušao ranije kritike i uspješno nastavio serijal. Zadržavanjem istraživačkih dijelova, vizualnim napretkom i uglađenim borbenim sustavom stavili su na stol survival horror doživljaj vrlo dobro složene atmosfere. Ova se avantura može preporučiti svakom obožavatelju Cthulhu mita, ljubitelju survival horora i okultnom lovcu na blago, uzbuđenja i preokreta zasigurno neće nedostajati.
