Supernove su zvijezde koje eksplodiraju i izbacuju ogromne količine materije brzinom koja je znatan dio brzine svjetlosti. Njihovi „manji” rođaci – koji su također zastrašujući, ali nešto manje jezivi – jesu nove (novae). One su obično dvojne zvijezde, a jedna od njih je bijeli patuljak, mrtvi ostatak nekoć Suncu slične zvijezde.
Od nje je ostala samo jezgra, koja je iznimno gusta, vruća i ima tako snažno gravitacijsko polje da može biti i do 100 tisuća puta jače od Zemljina. Događa se da pratilja, obična zvijezda, kruži tako blizu da joj bijeli patuljak može oduzimati materiju, koja se nakuplja na njegovoj površini. Kada se skupi dovoljna količina, intenzivna gravitacija može dovesti do toga da vodik eksplodira u golemoj termonuklearnoj eksploziji. To nije dovoljno da zvijezdu raznese poput supernove, ali oslobođena energija ipak je nevjerojatno velika.
Ponekad, nakon što se komešanje smiri, obična zvijezda ponovno počinje prenositi materiju na bijelog patuljka. Sve se ponavlja, što vodi novoj eksploziji. Takvi se sustavi nazivaju ponavljajućim novama, a ciklusi se mogu ponavljati i do milijun godina. Kako se eksplozije nižu jedna za drugom, materija koja putuje prema van povlači sa sobom materiju u prostoru oko zvijezde, oblikujući golemi mjehur koji sve više raste. Takva je šupljina prvi put otkrivena 2019. kod jedne ponavljajuće nove u obližnjoj galaksiji Andromedi. Veličina šupljine je nevjerojatna, najmanje 300 x 450 svjetlosnih godina, što je mnogo veće nego kod ostataka supernova, koji obično dosežu promjer od najviše nekoliko desetaka svjetlosnih godina.
Od tada je i u Mliječnoj stazi pronađeno još nekoliko takvih (pomalo zavaravajuće nazvanih) superostataka. Oni se obično otkrivaju tako da se ispituje vodikov plin oko poznatih novih te se traže rupe u njegovoj raspodjeli. Astronomi su nedavno pronašli još jedan takav mjehur, ovaj put istražujući u infracrvenom području. T Pyxidis je ponavljajuća nova koja je relativno blizu Zemlje (10 tisuća svjetlosnih godina) i sjajna je, što olakšava njezino proučavanje. Još bolje, nalazi se u ravnini diska naše galaksije, pa je okružena mnoštvom prašine koja svijetli u infracrvenom svjetlu. Astronomi su smatrali da bi se superostatak oko T Pyxidis, ako postoji, mogao otkriti infracrvenim ispitivanjem te regije.
Pregledali su stare podatke te vrste iz NASA-ine misije IRAS i doista pronašli nešto što je izgledalo kao šupljina koja okružuje T Pyxidis, a ujedno je nevjerojatno golema: izdužen, dvostruki mjehur duljine otprilike 650 svjetlosnih godina. Već je i sam njegov oblik uzbudljiv. Čovjek bi pomislio da bi trebao biti kuglast, ali bijeli patuljak nalazi se u sustavu dvojne zvijezde. Ako dovoljno brzo kruže jedno oko drugoga, dio materije obične zvijezde može biti izbačen u svemir i oblikovati disk nešto gušće materije koji okružuje sustav. Materija izbačena pri pojedinim eksplozijama udara u tu materiju i nešto se uspori, dok materija izbačena prema gore i dolje duž osi diska može slobodno i brže odmicati. To rezultira neobičnim oblikom.
Sve je to dobra vijest jer znači da se infracrvenim kartama oko drugih ponavljajućih novih može otkriti još mnogo takvih pojava. A ostaci su zanimljivi i zato što iz njihove strukture možemo zaključivati o prirodi međuzvjezdane materije galaksije, a naravno i o ponašanju ponavljajućih novih, uključujući to kako eksplodiraju i koliko energije ispumpavaju u svemir. To pak pruža informacije o njihovoj unutarnjoj dinamici te o tome kako se materija prenesena s obične zvijezde nakuplja i eksplodira (iznova i iznova i iznova). Nove su prilično česte, pa u galaksiji može postojati mnoštvo takvih sustava koji samo čekaju da ih otkrijemo.
