---naši stručnjaci preporučuju ovu glazbu za čitanje članka---
„Upoznao sam ga prije 15 godina. Rekli su mi da u njemu više nema ničega: ni razuma, ni savjesti, ni najosnovnijeg poimanja života i smrti, dobra i zla, ispravnog i pogrešnog. Upoznao sam to... šestogodišnje dijete praznog, blijedog, bezizražajnog lica i... najcrnjih očiju – vražjih očiju. Osam sam godina pokušavao doprijeti do njega, a zatim još sedam nastojao zadržati ga iza brave, jer sam shvatio da je ono što živi iza očiju tog dječaka čisto i jednostavno... zlo.”
Carpenterov klasik Halloween iz 1978. nije samo utemeljio moderni slasher žanr, nego je duboko u amigdalu pop-kulture utisnuo atmosferu koju su otad nebrojeno puta pokušali preslikati. Mogu li se progon, strah, zlo i neminovnost prenijeti u videoigru?
Igra koju je razvio IllFonic obećava istinski jeziv doživljaj Michaela Myersa, vjeran filmu, i horor kakav dosad nismo vidjeli. Najveći adut tijekom razvoja nedvojbeno je bilo aktivno sudjelovanje samog Johna Carpentera i dugogodišnjeg producenta franšize Maleka Akkada. Prema obećanjima, na naše bi se ekrane trebali preseliti horor u estetici 1970-ih i nezaustavljivo zlo.
Ulice Haddonfielda mračne su i prijeteće. Slabašno, žućkasto svjetlo uličnih svjetiljki probija se kroz grane, a lišće koje kovitla jesenski vjetar pada na trijemove. Hladan listopadski zrak gotovo se može osjetiti i u vlastitoj sobi. Bliži se blagdan strave, kada smrt, prolaznost i prepoznatljivo, lubanji nalik lice izrezbarene bundeve djeluju tek kao simpatično, djetinjasto zastrašivanje. Sve dok se kući ne vrati živo utjelovljenje prokletstva koje je zadesilo gradić.
Ništa nas ne može pripremiti za iskonsko zlo koje prodire u mirnu američku svakodnevicu, a nitko ništa ne sluti. Zašto bi na blagdan kostimiranja i jezive zabave itko posumnjao u zastrašujuću maskiranu pojavu, kad ulicama ionako hodaju duhovi, kosturi, vještice i zombiji? Sigurno je i kuhinjski nož plastičan, krv lažna, a lice nalik Frankensteinovu čudovištu tek šašava maska.
„Petnaest sam ga godina promatrao kako sjedi u sobi i zuri u zid. Nije gledao zid, gledao je kroz njega, prema ovoj noći, neljudski strpljiv, čekajući da ga pokrene neki tajni, nečujni alarm. Smrt je stigla u vaš gradić, šerife. Možete je ignorirati ili mi pomoći da je zaustavim.”
Prije nego što se bacimo u kaos igre za više igrača, dočekuje nas iznenađujuće sadržajna i do detalja dobro osmišljena kampanja za jednog igrača. U žanru asimetričnih horora rijetko se događa da razvojni studiji toliko pozornosti posvete igranju bez internetske veze, no za Halloween: The Game to je, moglo bi se reći, bio obvezan korak. Kampanja za jednog igrača zaseban je način igranja s pričom koji događaje izvornog filma iz 1978. u cijelosti prikazuje iz perspektive Michaela Myersa, uz naraciju dr. Sama Loomisa.
Trgovine, interijeri kuća, uzorci na tapetama, treperenje CRT televizora i analogna tehnologija tog doba stvaraju iluziju da smo zatvoreni u vremensku kapsulu. Ali netko nas promatra. Netko vreba u mraku, izvan dosega svjetlosti, i koliko god bili na oprezu, prišuljat će nam se iza leđa, opkoliti nas i sustići. Carpenterove legendarne, minimalističke sintetizatorske melodije produljuju napetost i sve više približavaju poznate trnce jeze. Sporo, ritmično disanje, čujno i kroz masku, daje nam do znanja da je sve bilo uzalud: stigla nas je sudbina.
Haddonfield je osmišljen kao prostor za slobodno istraživanje u kojem možemo ponovno proživjeti najpoznatije trenutke filmskog klasika iz 1978., dok priču dopunjuju dosad neviđeni događaji koji su se odvijali iza kulisa. Ovdje učimo kako tamu pretvoriti u oružje, kako izdaleka promatrati žrtve a da se ne otkrijemo te kako postati nevidljivi ubojica koji vidi sve u naizgled mirnom gradiću.
To je mračno putovanje iz psihološke perspektive kakvu rijetko viđamo na ekranima, a koje nam omogućuje da doista osjetimo kako je biti nezaustavljivo zlo kojem je empatija potpuno strana. U koži Michaela Myersa ne jurimo preko svih prepreka i ne uskačemo kroz prozore, a i sam progon poprima sasvim drukčiji oblik od uobičajenog. Naše su oružje neiscrpno strpljenje, sigurnost da je kraj neizbježan koja paralizira naše žrtve i jeziva sposobnost da udarimo upravo u sekundi u kojoj žrtva to najmanje očekuje.
„Molio sam se da gori u paklu, ali u srcu sam znao da ga ni pakao ne želi.”
No koncept i mehanike koji dobro izgledaju na papiru u samoj igri katkad djeluju pomalo neobično. Prema reakcijama igrača, Halloween: The Game vrlo je uspješno dočarao atmosferu i razdoblje u kojem se radnja odvija, s čime se i sam mogu složiti. Neobično je, međutim, kada Michael već u prvom dijelu, koji prikazuje bijeg iz psihijatrijske ustanove, „umre” jer ga je zaslijepila svjetlost. Igra je doslovno to ispisala, nakon čega je razinu trebalo započeti ispočetka. Mehanika uhođenja i straha koji se njime pojačava također je izazvala podijeljene reakcije obožavatelja. S jedne strane, promatranje kroz otvore za oči na maski, teško disanje i praćenje žrtve vrlo uvjerljivo dočaravaju film.
S druge strane, to što negativni učinak na žrtvi razmjerno brzo nestaje djelovalo je prilično usiljeno. Previše se ponavljao i postupak u kojem kod svake kuće najprije prerežemo telefonski kabel, a zatim isključimo struju. Halloween povremeno, iz razloga poznatih razvojnom studiju, pati i od ozbiljnog zastajkivanja i usporavanja, što nam tijekom potjere ili istraživanja kuće nimalo ne pomaže. Dobro je, pak, izvedena mehanika kretanja kroz sjene i tamu, koja bijeg doista čini gotovo nemogućim. Mogućnost pojavljivanja gotovo bilo gdje i bilo kada također priziva scene iz filma. Za određene ključne likove i prepoznatljive žrtve dobivamo dodatne bodove ako ih usmrtimo na isti način kao u filmu, pa će obožavatelji ovdje biti u prednosti pred povremenim igračima.
Halloween: The Game punokrvni je naslov za starije od 18 godina koji ostaje vjeran korijenima slasher žanra. Autori su toliko malo toga ublažili da je brutalnost igre još prije izlaska izazvala ozbiljnu polemiku s međunarodnim odjekom. Primjerice, fizičko i digitalno izdanje za PlayStation 5 u Japanu moralo se otkazati u posljednji trenutak jer je tamošnja organizacija CERO odbila dodijeliti igri dobnu oznaku zbog pretjeranog nasilja i golotinje.
To se može shvatiti i kao dobar znak. Jasno je da su autori uložili mnogo truda kako bi filmsku atmosferu prenijeli na naše ekrane, iako prenošenje pojedinih mehanika nije ni jednostavno ni očito. Sve u svemu, obožavateljima Halloweena svakako se isplati istražiti jesenske ulice Haddonfielda i u ovom obliku. Za kraj ostaje samo jedno pitanje: kao lovac ili kao žrtva?
