Sunčev sustav pun je velikih nebeskih tijela: planeti, patuljasti planeti i veliki mjeseci čine njegov raznolik sastav. Ako uračunamo i asteroide i druge svemirske stijene, govorimo o milijunima objekata. Ti komadi stijena upućuju na to da je nekoć u Sunčevu sustavu postojao barem još jedan (relativno) velik kamenit planet.
Danas u svom sustavu poznajemo četiri kamenita planeta: Merkur, Veneru, Mars i Zemlju. Znamo da je u ranom razdoblju Sunčeva sustava postojalo još jedno veliko nebesko tijelo, nazvano Theia. Taj planet veličine Marsa udario je u Zemlju i tako je nastao Mjesec. Stručnjaci međutim smatraju da je morao postojati barem još jedan sličan objekt.
Angriti su rijetka vrsta meteorita: od više od 80 tisuća meteorita u zbirkama poznato je tek 68 takvih primjeraka. Sadrže malo silicijeva dioksida, koji je glavni sastojak Zemlje, Marsa i kamenitih planeta. Iz toga su stručnjaci ranije zaključili da je izvor angrita mogao biti razmjerno malen asteroid, možda polumjera 200 kilometara. Prema novim rezultatima, istraživači sada smatraju da je to prilično malo vjerojatno.
Astronomi su analizirali angritni meteorit pronađen u Sahari, poznat kao Northwest Africa (NWA) 12774, kad su otkrili nešto sasvim neobično. Dokazali su prisutnost klinopiroksena, koji se nalazi u Zemljinu plaštu i kori. Čini se da taj poseban mineral ima nevjerojatno visok udio aluminija. Istraživački tim rekonstruirao je tlak pri kojem je mogao nastati i procijenio ga na 17,5 kilobara, što je otprilike 17,5 puta više od tlaka na dnu Marijanske brazde.
Takav tlak moguć je samo ako je promjer matičnog tijela bio najmanje 2000 kilometara. To je znatno više od patuljastog planeta Ceres, najvećeg tijela u asteroidnom pojasu. „Nevjerojatno je zamisliti da je nekoć postojao tako golem svijet” – izjavio je Aaron Bell, istraživački profesor na Odsjeku za geoznanosti Sveučilišta CU Boulder. „Znamo da je postojao samo zato što je nekoliko njegovih komadića slučajno palo na Zemlju. Ti meteoriti čuvaju dokaze o posve drukčijem razvojnom putu kojim su se rani planeti mogli razvijati.”
Matični planet mogao je biti čak i veći od toga, a dodatni kemijski dokazi otkrili su prisutnost kristala koji nisu mogli nastati preduboko unutar planeta. Na temelju ravnoteže između male dubine i umjereno visokog tlaka, polumjer „izgubljenog” planeta mogao je iznositi 1800 kilometara, što je usporedivo s polumjerom Mjeseca, iako se ne približava veličini Marsa, čiji polumjer iznosi 3300 kilometara. Kamo je taj objekt nestao, ne zna se. Jedini dokaz o njegovu postojanju šaka je meteorita.
„Mnogo meteorita leži u ladicama i još nije temeljito istraženo, pa je vjerojatno postojalo još takvih protoplaneta za koje ne znamo” – kaže Bell. Dotično nebesko tijelo doista je izgubljeno, možda se raspalo već rano, a samo su mali dijelovi ušli u kamenite planete pri njihovu nastanku. Možda se oblikovalo i na drukčiji način, što bi moglo objasniti različit sastav angrita. „Materijali koji čine angrite u osnovi se razlikuju od sastojaka Zemlje i Marsa. To upućuje na zaseban i drukčiji evolucijski put nastanka planeta u ranoj povijesti našeg Sunčeva sustava” – nastavlja stručnjak.
