Na istraživačkom putovanju u Indoneziji 2007. Yosuke Kaifu mogao je vlastitim očima vidjeti lubanju „Flo” – ostatke kostura otkrivene četiri godine ranije, koji su potvrdili postojanje sitnog ljudskog srodnika zvanog Homo floresiensis. Takozvani „hobiti” bili su visoki oko 1 metar i živjeli su do prije otprilike 50 tisuća godina na indonezijskom otoku Flores. Zanimanje antropologa sa Sveučilišta u Tokiju najviše je izazvala jedna anatomska osobitost: desna strana lubanje bila je blago spljoštena.
Neki su istraživači ranije tu nepravilnost pripisivali bolesti, a drugi deformaciji nakon smrti. No kad je Kaifu u Japanu pokazao lubanju liječniku koji prakticira, dobio je iznenađujući odgovor: deformitet izgleda točno kao bezopasno ljudsko stanje, takozvana deformacijska plagiocefalija, to jest spljoštenost lubanje, koja se danas javlja kod otprilike svakog šestog dojenčeta. Lubanja s vremenom ponovno postaje simetrična, iako u nekim slučajevima to stanje može potrajati i do odrasle dobi.
Spljoštenost nastaje zato što ljudska lubanja u prvim mjesecima života ostaje mekana kako bi omogućila golem rast mozga nakon rođenja. Ponavljani pritisak na jednu stranu može uzrokovati spljoštenje, a budući da dojenčad ne može držati vlastitu glavu, sklona je opterećivati jednu stranu. Stručnjaci smatraju da je novorođenačka nemoć cijena toga što mozak dojenčadi mora proći kroz porođajni kanal.
Kaifu je zaključio da deformacijska plagiocefalija uočljiva na lubanjama drevnih hominida može biti dobar pokazatelj toga da su i oni u dojenačkoj dobi mogli biti nemoćni. Nakon pregleda stotina lubanja u Proceedings of the Royal Society B objavljenoj studiji sa suradnicima piše da su još najmanje dvije druge ljudske loze s nama dijelile ovo svojstvo, što upućuje na to da dojenačka nemoć ima duboke evolucijske korijene.
Kaifuov tim prvo je pregledao 508 lubanja vrste H. sapiens, a uključio je i lubanje 996 velikih sisavaca – među ostalim čimpanza, gorila, bonoba i orangutana. Uzorci su bili raznoliki po spolu i dobi, a kod vrste H. sapiens analizirani su i moderni primjerci i raniji nalazi, primjerice s japanskih grobnih mjesta starih 1000 godina. Kod svih vrsta opažen je širok raspon varijacija, ali spljoštenost je bila mnogo češća kod vrste H. sapiens.
Nakon toga istraživači su pregledali pet lubanja odraslih jedinki vrste H. erectus. Mozak dalekog pretka modernih ljudi i neandertalaca bio je velik otprilike dvije trećine našega. Te su lubanje stare između 100 i 300 tisuća godina, a pronađene su u Indoneziji. Na dvije lubanje pronađeni su znakovi spljoštenosti, a nijedna nije odgovarala deformacijama koje bi istraživači očekivali da su se kosti oštetile tijekom pokopa i fosilizacije. To upućuje na to da je i H. erectus u dojenačkoj dobi mogao biti nemoćan.
Činjenica da se slična spljoštenost opaža kod triju različitih loza – kod modernog čovjeka, kod vrste H. floresiensis i kod vrste H. erectus – upućuje na to da ta pojava ima duboke evolucijske korijene, napominju autori. Ranija istraživanja o dojenačkom razvoju vrste H. erectus oslanjala su se na fosilizirane lubanje novorođenčadi, koje su pak rijetke i nepotpune. Novo istraživanje nudi pametan alternativan pristup. Proučavanje odstupanja na lubanjama još ranijih hominida moglo bi istraživačima pomoći da točno odrede kada su naši preci počeli rađati dojenčad s nerazvijenim mozgom.
Herbert Renz-Polster, pedijatar sa sveučilišne bolnice u Düsseldorfu, rekao je da ga je iznenadilo što se te deformacije mogu opaziti i na tako drevnim lubanjama. Danas su one česte jer dojenčad spava na leđima i provodi znatno vrijeme u autosjedalicama – objašnjava. No prije više stotina tisuća godina dojenčad se češće nosila u naručju i često premještala, što vjerojatno nije rezultiralo tako trajnim pritiskom koji bi mogao izazvati te asimetrije.
Prema Jeremyju DeSilvi, antropologu s koledža Dartmouth, međutim, argumenti u prilog nemoći drevne dojenčadi skupljaju se već duže vrijeme, a „u nedostatku vremeplova” dokazi koje pruža novi pristup uvjerljivi su. To otkriva i da dojenčad već jako dugo zahtijeva neprekidan nadzor. „Cijela pojava vrlo je duboko ukorijenjena u našoj evolucijskoj prošlosti” – kaže istraživač.
