Postoji jedna vrsta fosila dinosaura koja je dugo ostajala u tijelu, iako joj ne pripada izravno. Ti se želučani kamenčići nazivaju drobilice ili gastroliti, a otkriveni su kod vrlo mnogo vrsta dinosaura. Stručnjaci su ranije vjerovali da prisutnost gastrolita kod neke vrste snažno upućuje na to da je ta vrsta bila biljojed ili se kao probavnom strategijom oslanjala na mljevenje u želucu.
No novo istraživanje ukazuje na to da je situacija složenija. Zapravo ovi istrošeni kamenčići mogu otkriti mnoge informacije koje inače možda ne bismo pronašli u fosilnim nalazima. „Gastrolite ne bi trebalo jednostavno tretirati samo kao dokaz da je dinosaur bio biljojed ili imao mišićavi želudac” – kaže autor nove studije o toj temi, Ryuji Takasaki, istraživač sa Sveučilišta znanosti u Okayami. „Njihov oblik može upućivati i na to koliko se aktivno u želucu odvijala mehanička obrada hrane.”
Ptice mogu progutati hranu cijelu bez ozbiljnih probavnih smetnji zato što im ti kamenčići melju hranu u želucu. To međutim nije bila jedina probavna strategija koja je dinosaurima bila na raspolaganju. Neki od njih, primjerice sauropodi, fermentirali su hranu u crijevima. To je stvaralo svojevrsnu želučanu peć koja je mogla biti toliko vruća da je, prema nekim stručnjacima, to mogao biti jedan od razloga razvoja njihovih dugih vratova, jer su tako mozak mogli držati podalje od topline. Bilo je zatim i žvakača, koji su hranu razgrađivali otprilike jednako kao i mi, dakle u prvom redu zubima.
Znamo da su te strategije postojale, ali ih nije uvijek bilo lako pripisati određenoj vrsti, jer se meka tkiva – želudac i crijeva – na temelju kojih bismo mogli utvrditi kako su obrađivali hranu, u pravilu ne sačuvaju u fosilnim nalazima. Umjesto mekih tkiva, jedna od vrsta nalaza koja govori o probavi jesu gastroliti. Ti su kamenčići dovoljno otporni da prežive više milijuna godina, no čini se da je njihova prava vrijednost dosad bila zanemarivana.
Ovo novo istraživanje dovodi u pitanje jednostavnost starih hipoteza. Umjesto da se koncentriraju isključivo na prisutnost želučanih kamenčića, autori studije analiziraju i njihov oblik. Za to su prvo proučili 104 današnje životinje, od kojih je 46 vrsta pripadalo pticama i krokodilima.
Za svaku životinju ispitali su oblik gastrolita te životinjske želučane mišiće i prehranu i pronašli čvrstu povezanost među tim trima čimbenicima. Zatim su pomoću tih informacija mogli izraditi model koji se mogao primijeniti i na gastrolite dinosaura.
Rezultati su pokazali da zaobljeni kamenčići upućuju na to da se zahvaljujući snažnim želučanim mišićima u crijevu odvijalo pojačano mljevenje. Ti su dinosauri hranu primali kao današnje ptice, pri razgradnji hrane uvelike su se oslanjali na želudac. Oštriji, uglatiji kamenčići pak ukazuju na to da u crijevu nije bilo znatnijeg mljevenja. Oni su identificirani kod sauropoda, što je u skladu s time da su se oni radije oslanjali na mikrobnu fermentaciju.
Malo iznenađujući obrat dogodio se kod teropoda. To su dinosauri koji su hodali na dvije noge, a među njih spadaju Tyrannosaurus rex, Velociraptor i današnje ptice. Tu skupinu često poistovjećujemo s grabežljivcima, pa je bilo pomalo neočekivano da su dokazi o zaobljenim gastrolitima pronađeni i prije nastanka pravih ptica. To pak može pomoći objasniti zašto su teropodi iz životinja sa zubima postali bića s kljunom.
Mišićavi želudac mogao je biti „preadaptacija” za smanjenje broja zuba kod brojnih strogo biljojednih skupina, uključujući i današnje ptice, kaže Takasaki. Istraživanje također ukazuje na to da su probavne strategije dinosaura bile mnogo raznolikije nego što smo ranije mislili.
