Kina svim snagama radi na sadnji što više stabala, no prema novom istraživanju te se umjetno zasađene šume ponašaju sasvim drugačije od svojih prirodnih parnjaka. Od 1970-ih u Kini je u sklopu jednog od najvećih projekata pošumljavanja zasađeno više od 66 milijardi stabala. Mnoga od njih dio su „Velikog zelenog zida”, čiji je cilj služiti kao prirodna zapreka pješčanim olujama sa sjeverne pustinje – od kojih su neke toliko žestoke da stižu do Pekinga – te istodobno vezati ugljikov dioksid iz atmosfere i spriječiti dezertifikaciju.
Osim golemih obnovljenih šumskih područja uz sjevernu granicu, nove šume postoje i na jugu Kine, koji je poznat po vlažnoj suptropskoj i tropskoj klimi te pruža idealne uvjete za cvjetanje biljnog svijeta. Do 2020. novozasađene šume pokrivale su 90,31 milijuna hektara, što je nevjerojatnih 36,6 posto ukupne površine šuma u zemlji.
Iako se opseg napora ozelenjavanja desetljećima pomno prati, nova analiza Sveučilišta u Pekingu pokazala je da te novoformirane šume ne funkcioniraju baš kao prirodne. Rezultati upućuju na to da bi globalni klimatski modeli koje koristimo za razumijevanje ponašanja šuma mogli biti u osnovi problematični.
Uz pomoć satelitskih podataka i modela strojnog učenja istraživači su usporedili kako zasađene i prirodne šume reagiraju u istim okolišnim uvjetima. Utvrdili su da lisna površina zasađenih kineskih šuma raste dva do tri puta brže nego u prirodnim šumama. Taj izniman rast dijelom se objašnjava mladom dobi stabala, jer mlađe lišće po prirodi učinkovitije i osjetljivije apsorbira ugljikov dioksid.
Mlada dob, međutim, nije jedini čimbenik. Kad su istraživači uzeli u obzir dob stabala i lokalne uvjete rasta, zasađene šume i dalje su rasle 4,6 posto brže od očekivanoga. Taj skok u rastu bio je još izraženiji u mješovitim i zimzelenim šumama, koje su pokazale iznimno snažnu reakciju na rast razine ugljikova dioksida u atmosferi.
Odstupanje otkriveno istraživanjem ukazuje na jednu od kritičnih slijepih točaka sadašnjih predviđanja. Mnogi modeli ekosustava sve šume trpaju u isti koš, zanemarujući kako su i kada šume nastale. „Ovi rezultati potvrđuju važnost dobi i povijesti šuma – dimenzija koje glavni modeli ekosustava trenutačno zanemaruju, što dovodi do sustavnog podcjenjivanja rasta indeksa lisne površine u mladim šumskim područjima” – zaključili su autori studije koja izvještava o rezultatima.
Time se ne kaže da je golemi kineski projekt pošumljavanja u bilo kojem pogledu dobar ili loš. Radije je riječ o tome da se ekosustavi koje je stvorio čovjek ponašaju na način koji raniji modeli nisu predvidjeli. Početkom godine drugo je istraživanje utvrdilo da je golemi sastojak stabala zasađen oko pustinje Taklamakan godišnje vezao oko 8,3 milijuna tona CO₂, dok je između 2004. i 2017. ispustio tek oko 6,7 milijuna tona. To praktički znači da je šuma postala odlagalište ugljikova dioksida i da je iz atmosfere „usisala” mnogo više stakleničkih plinova nego što je ispustila.
Od zelenijih površina i staništa divljih životinja do stabiliziranih sustava tla, sadnja stabala ima brojne prednosti i mimo vezanja ugljikova dioksida iz atmosfere. Naravno, ni to nije čudotvorni lijek u borbi protiv klimatskih promjena, ali, kako dokazuje i slučaj Kine, za početak svakako nije loše.
