Usred neprestanog žamora džungle ljenivac primjenjuje vrlo neobičnu taktiku. Umjesto da trči uokolo i brzinom i okretnošću pokušava nadmašiti suparnike u iznimno konkurentnom okruženju, sve radi komično sporim tempom. Kako bi otkrili kako je nastala izvanredna sporost ljenivca, stručnjaci su temeljito proučili njegov genom i shvatili da tajna leži u takozvanim „skočnim genima".
Istraživanje se usredotočuje na dvoprsta ljenivca, koji je malo veći i nešto brži od svog troprstog rođaka. (Prema najnovijim istraživanjima, dvoprsti ljenivci zapravo su dvije zasebne vrste.) DNK je izdvojen iz tkiva ljenivca koji se drži u zatočeništvu u berlinskom zoološkom vrtu, a sekvencirali su ga u njemačkom Institutu Max Planck za molekularnu staničnu biologiju i genetiku. Istraživači Leibnizova instituta za istraživanje zoo i divljih životinja i Instituta Wellcome Sanger potom su usporedili genetsku građu ljenivca s građom drugih, bliskih srodnika među sisavcima, među njima mravojeda i armadila.
Sve tri životinje pripadaju kladusu Xenarthra, čije ime potječe od grčke riječi xenos i znači „čudan" ili „stran". Ovaj pomalo zastarjeli naziv iz 19. stoljeća dobro pokazuje koliko se ti južnoamerički sisavci razlikuju od ostalih sisavaca na Zemlji. A ljenivci su najčudniji od svih Xenarthra. Genetska analiza pokazala je da genom ljenivca sadrži više aktivnih kopija transpozicijskih elemenata, poznatih i kao transpozoni ili „skočni geni". To su pokretni genetski elementi koji se mogu kopirati i umetati na različita mjesta u genomu.
Skočni geni sami po sebi nisu rijetki, ali čini se da ih Xenarthra koriste na osobito koristan način. Ljenivci uz to imaju upadljivo mnogo svježih umetanja, a desetci su se već davno ugradili u njihov genom i preoblikovani su da obavljaju korisne biološke funkcije. Većina tih zadaća povezana je s energijom i metabolizmom. Neki su povezani s mitohondrijima, elektranama stanica. Fino podešavajući proizvodnju i potrošnju energije u stanicama, ti pokretni genetski elementi mogu podupirati čudesno lijen način života ljenivca.
Istraživači su utvrdili da su se ti transpozoni pojavili prije otprilike 30 milijuna godina kod posljednjeg zajedničkog pretka svih danas živućih vrsta ljenivaca i, budući da su bili povoljni za njihov opstanak, zadržali su se do danas. „Evolucija je provela milijarde pokusa. Proučavajući neobične životinje poput ljenivaca, ponekad otkrivamo biološka rješenja koja se kod ljudi nikada nisu razvila", izjavila je Marcela Uliano-Silva, viša bioinformatičarka Instituta Wellcome Sanger, suautorica studije koja izvještava o rezultatima.
Prema istraživačima, njihov rad ima daleko šire posljedice od onih za ljenivce i može se proširiti i na područje ljudskog zdravlja. Promatranje jedinstvenih genetskih osobitosti ljenivca moglo bi dovesti do razvoja novih terapija i lijekova koji drže podalje određene bolesti.
„Brojne ljudske bolesti, uključujući dijabetes, poremećaje povezane sa starenjem, neurodegenerativne bolesti i atrofiju mišića, povezane su s problemima u proizvodnji energije i mitohondrijskoj funkciji. Iako će biti potrebna dodatna istraživanja, stanične linije ljenivaca nude prirodni model za razumijevanje kako se organizmi nose sa stanjima niske energije i što se kvari tijekom bolesti. Dugoročno to može biti temelj za istraživanja na području očuvanja tkiva, intenzivne skrbi, starenja, metaboličkih bolesti pa čak i svemirskih letova", objašnjava Pedro Galante, istraživač bolnice Sírio Libanês iz São Paula, drugi suautor studije.
