Koze provode golem dio vremena udarajući glavom u razne stvari. Rezultat „natjecanja u bodenju” s jedne strane pokazuje ostalim članovima stada tko je glavni – ali bodenje je ujedno i igra te način istraživanja novih predmeta, pa su stručnjaci dugo pretpostavljali da koze od ozljeda glave štite oblik lubanje i snažni vratni mišići.
Novo istraživanje sada dovodi u pitanje tu pretpostavku: stručnjaci su već kod jednogodišnjih koza identificirali znakove ranije degeneracije živčanog tkiva. Prema rezultatima koze bi mogle biti korisni životinjski modeli za proučavanje povezanosti između ljudskih ozljeda glave i oštećenja živčanog tkiva.
„Mislim da su opći zaključci prilično uvjerljivi”, kaže Ramon Diaz-Arrastia, neurolog sa Sveučilišta Pennsylvania, koji nije sudjelovao u radu. Tradicionalno su istraživači kao životinjske modele koristili štakore i miševe za proučavanje ozljeda mozga, pa je to područje postalo svojevrsna „monokultura glodavaca”, kaže stručnjak. Mozak glodavaca i ljudi, međutim, vrlo je različit, što dijelom može biti odgovorno za to da se pretklinički rezultati teško primjenjuju u istraživanjima na ljudima.
Nicole Ackermans, neuroznanstvenica sa Sveučilišta u Alabami, 2022. je prvi put identificirala znakove neurodegeneracije kod divljih životinja koje napadaju glavom i utvrdila da je u mozgu uginulih mošusnih goveda prisutan poremećeni oblik proteina tau. Kod ljudi su ti zapetljani proteini tau povezani s neurodegenerativnim bolestima poput Alzheimerove bolesti, a mogu se pojaviti i nakon ozljeda glave. Stručnjakinja je na temelju toga smatrala da bi se pojava mogla dalje istraživati, no kod divljih životinja nije moguće pratiti kako se oštećenje nakuplja tijekom vremena. Tu su na scenu stupile koze.
Tim je nabavio tri 6-mjesečna mužjaka koze – Alvina, Simona i Thea – te ih je šest mjeseci promatrao kamerama na imanju poljoprivredne škole kako bi pratio udarce u glavu. Svakog su mjeseca uzimali uzorke krvi, sline i likvora kako bi tražili biomarkere koji upućuju na ozljede mozga, a na početku i na kraju istraživanja mozak životinja skenirali su i postupcima snimanja kako bi vidjeli eventualna strukturna oštećenja.
Tijekom 6 mjeseci te su tri životinje dnevno u prosjeku izvele ukupno 227 udaraca rogovima. Na kraju istraživanja kod koza starih tek godinu dana pretrage nisu pokazale veća oštećenja mozga, niti su kod njih prilikom snalaženja u labirintu uočeni poremećaji pamćenja. Činilo se, međutim, da je bilo blagih ozljeda mozga: pojedini biomarkeri – osobito GFAP, protein koji imunosne stanice mozga ispuštaju kao odgovor na ozljedu ili bolest – premašivali su normalne koncentracije karakteristične za zdrave ljude.
Kad je istraživačka skupina uspavala životinje i pregledala njihov mozak, pronašli su i aktivne imunosne stanice – što je tipična reakcija na oštećenje – kao i poremećene proteine tau, kojih kod mlađih koza nije bilo. Nije jasno mogu li se ti markeri izravno uspoređivati među vrstama, ali čini se da se događa neka vrsta traume, kaže Ackermans.
Blagi učinci kod tako mladih životinja logični su, kaže Ackermans, koja očekuje da životinje s vremenom postupno nakupljaju ozljede, baš kao što i sportaši izloženi redovitim udarcima u glavu trpe sve veća oštećenja kako njihova karijera napreduje, a kognitivni učinci javljaju se tek kasnije, u kasnijem razdoblju života.
Prema Diaz-Arrastiji ključno će biti razumjeti kako oštećenje mozga dugoročno utječe na ponašanje koza. Holly Vickery, istraživačica ponašanja i dobrobiti životinja sa Sveučilišta Harper Adams, kaže da ne poznaje simptome nalik demenciji kod mliječnih i rasplodnih koza, koje mogu živjeti do ranih tinejdžerskih godina. Moguće je, međutim, da te životinje ne trpe toliko udaraca u glavu kao one u istraživanju ili divlje životinje.
Prema Ackermans sljedeći zadatak mogao bi biti određivanje granične točke na kojoj se ozljede mozga koza pretvaraju u punopravnu neurodegenerativnu bolest. „Je li granica sto tisuća udaraca? Ili više?”, pita. Ili bi moglo biti i da koze moraju bosti vrlo snažno da bi došlo do oštećenja, a one koje ne bodu tako snažno ne trpe veću štetu, kaže istraživačica.
Ova bi istraživanja mogla pomoći u otkrivanju kako se ozljeda mozga kod ljudi pretvara u bolest. Za razliku od glodavaca, koze prirodno proizvode proteine poput tau i beta-amiloida – potonji također ima ključnu ulogu u ljudskim neurodegenerativnim procesima – a i građa njihova mozga više nalikuje ljudskoj. To je važno, kaže Diaz-Arrastia, jer udarci drukčije utječu na veće mozgove složenije strukture nego na manje, manje naborane mozgove glodavaca. A budući da koze same sebi nanose oštećenja, istraživači ih ne moraju ni povrijediti.
