Tim koji upravlja NASA-inom sondom Juno prvi je put izmjerio temperaturu ispod površine Jupiterova mjeseca Io, otkrivši utjecaje kojima je mjesec izložen zbog blizine divovskog planeta. Istraživanje ne pruža samo bolji uvid u taj daleki svijet i njegovu vulkansku aktivnost, nego može pomoći i boljem razumijevanju zemaljskih vulkana.
Zahvaljujući ranijim misijama prema Jupiteru i modelima, imamo prilično dobru sliku o površinskoj temperaturi Ija, koji je najmanji od četiri veća Galilejeva mjeseca. Na mjesecu je u osnovi prilično hladno, oko –143 °C, ali postoji jedna velika vruća točka gdje temperatura doseže ugodnih 17 °C, što je vjerojatno rezultat vulkanske aktivnosti.
Ta vrsta geološke aktivnosti čini mjesec osobito zanimljivim, iako ne izgleda kao ugodno mjesto: vulkanizam vjerojatno uzrokuje to što se Io redovito širi i stišće dok kruži oko svog golemog matičnog planeta. Zbog Iove ekscentrične putanje njegova se udaljenost od Jupitera mijenja za oko 3500 km, što dovodi do promjena gravitacijskog utjecaja. To nije malo, jer zbog Jupiterove gravitacije površina Ija može se gibati gore-dolje i do 100 metara.
Sada su analizirani podaci koje je Juno prikupio tijekom dvaju prilaza krajem 2023. i početkom 2024., a zahvaljujući njima prvi put možemo istinski zaviriti i u unutrašnjost Ija. Dok se u ranijim promatranjima temperatura mjerila isključivo u infracrvenom području, što je davalo dobru sliku procesa na površini, ova je istraživačka skupina koristila Junoov mikrovalni radiometar (MWR) za otkrivanje mikrovalova emitiranih u širokom rasponu valnih duljina.
„Tehnika je nova po tome što svaka valna duljina otkriva različite dubine, pa nudi novi način karakterizacije dubokih atmosfera divovskih planeta te podpovršinskih slojeva ledenih i stjenovitih mjeseci” – objasnio je Scott Bolton, koautor studije koja izvješćuje o rezultatima i glavni istraživač projekta Juno.
Podaci prikupljeni tijekom bliskih preleta – pri kojima je letjelica preletjela samo 1500 kilometara iznad površine mjeseca – donijeli su i nekoliko iznenađenja. Iako je površina uglavnom hladna, ne treba kopati duboko da bi se pojavile dodatne vruće točke. Kamo god su stručnjaci pogledali, otkrili su da temperatura već na dubini od nekoliko metara raste za više od 40 Celzijevih stupnjeva: taj je gradijent mnogo strmiji nego što bi se moglo objasniti samo djelovanjem sunčeve svjetlosti, kažu stručnjaci.
Trenutačno još nije posve jasno što se točno događa, iako je istraživačka skupina predložila nekoliko objašnjenja. Jedna je opcija da je gradijent rezultat topline koja neprekidno struji prema gore u kori. Prema drugoj teoriji, signale uzrokuju tokovi lave ispod skrutnute kore, ili je čak do 10 posto površine prekriveno vrućim otvorima.
Tijekom prilaza se pokazalo i da je površina Ija iznenađujuće glatka te se sastoji od materijala male gustoće, koji više nalikuje plovućcu ili vulkanskom pepelu nego čvrstoj stijeni. Ta glatka područja protežu se na više od 100 kilometara, praktički tvoreći zrcalno glatke ravnice.
Dodatna zanimljivost istraživanja jest to što se te tehnike, isprobane u svemiru, mogu iskoristiti i za proučavanje same geologije Zemlje. Juno je potvrdio da se sličnim instrumentima mogu istraživati i neki zemaljski vulkani te da se u podpovršinskom temperaturnom gradijentu mogu otkriti slične značajke, što može pružiti nove informacije i o djelovanju zemaljskih vulkana, kažu istraživači.
