Australska je vlada 1980-ih počela tražiti alternative potpunoj sječi šuma, odnosno situaciji u kojoj se na određenom šumskom području odjednom posiječe sva ili većina zrelih stabala. Istini za volju, takve se potpune sječe ne provode samo radi eksploatacije resursa, nego mogu biti i dio zaštite od bolesti ili drugih ciljeva gospodarenja šumama.
No nipošto nije bilo jasno kakav potpuna sječa ima dugoročni učinak na šume. Bilo da smo zaštitnici prirode koji žele pomoći šumi da se oporavi od bolesti, zaposlenici drvne tvrtke koji žele da stabla ponovno izrastu ili strastveni drvosječe koji jednostavno vole sjeći drva, većina sudionika voljela bi da se posječeno područje što bolje regenerira.
Zaštitnici prirode odavno tvrde da potpuna sječa užasno djeluje na rijetke vrste, koje tako gube cijelo svoje stanište. No puni učinak te prakse i moguće alternative nisu se baš istraživali. Zato je krajem 1980-ih australska vlada izdvojila 26 milijuna dolara da istraži nekoliko mogućih alternativa u Tanjil Brenu u saveznoj državi Victoria i u Cabbage Tree Creeku u East Gippslandu.
U okviru projekta Sustav gospodarenja šumama (Forest Management Systems) odabrana su određena šumska područja na kojima su provedeni tradicionalna sječa, sječa na manjim površinama te jako prorjeđivanje, pri kojem se na jednom području posiječe 50 do 70 posto stabala. Zatim su se pratile promjene u šumi, a svako je područje uspoređeno s netaknutim kontrolnim dijelovima šume.
Prve rezultate dugoročnog projekta počeli su vidjeti početkom 2000-ih. U početku je situacija djelovala prilično jasno: jasenovac (planinski jasen) bolje se regenerirao na potpuno iskrčenim područjima nego na ostalima. No tu priča nije završila. Dok je pokus uglavnom bio zaboravljen, a putovi do tih područja zarasli, stabla su nastavila rasti. Kad su istraživači 2014. u sklopu drugog projekta posjetili lokaciju, otkrili su još podosta zanimljivih stvari.
„Bilo je nevjerojatno što smo pronašli”, objasnio je tim. Iako su rezultati izvornog istraživanja uglavnom dodatno potvrđeni – na potpuno posječenim područjima rast je danas veći – tim je uočio znatne promjene na područjima na kojima je provedeno snažno prorjeđivanje.
„Stabla koja su ostala nakon prorjeđivanja golema su. Iako imaju tek 80 godina, promjer najvećih na prsnoj visini u prosjeku je znatno premašivao jedan metar, a kod nekih i 1,5 metra. Prorjeđivanje je tim stablima osiguralo više prostora i resursa za rast, a ona su dramatično reagirala”, objasnili su istraživači.
„Još je značajnije to što je prorijeđeni sastojak pohranio jednako toliko ili više ugljikova dioksida od kontrolnih područja bez sječe. U jedva 30 godina jako prorijeđena šuma ne samo da je nadoknadila sav vezani ugljikov dioksid uklonjen sječom, nego je akumulirala i dovoljno dodatnog da prati rast opažen na kontrolnim područjima bez sječe”, nastavljaju stručnjaci.
Zanimljivo je i da ta starija stabla ispunjavaju nekoliko korisnih funkcija: veće su im šanse da prežive šumske požare i pružaju dom rijetkom Leadbeaterovu oposumu. Istraživački je tim na lokaciji pokusa postavio kamere zamke i utvrdio da su se oposumi pojavljivali isključivo na jako prorijeđenim područjima, a ne i na područjima bez sječe.
Iako je to naravno korisna informacija, ne znači da bismo jednostavno trebali prijeći na prorjeđivanje, naglašavaju istraživači. Prema njihovu mišljenju, svaka vrsta gospodarenja šumama ima svoje mjesto, a postoje i slučajevi u kojima prorjeđivanje ne bi bilo prikladno. „Taj nas je stari pokus naučio da za upravljanje našim šumama, osim potpune sječe, postoje i druge mogućnosti koje istodobno zadovoljavaju društvenu potrebu za drvom, očuvanje zaliha ugljika i očuvanje biološke raznolikosti”, kažu stručnjaci.
