Mnogo milijuna godina prije nego što se razvoj pasa razdvojio od kojota ili divljih vukova, po Sjevernoj Americi njuškala je neka vrsta praspsa. Vrsta je naposljetku izumrla, postavši svojevrsna evolucijska slijepa ulica, ali ponovni pregled drevnog fosila baca svjetlo na to kako su ti rani psi živjeli, mnogo prije nego što su se naši vlastiti preci spustili s drveća.
Fosil star 30 milijuna godina otkriven je zatvoren u gromadi stijene u stjenovitoj litici u istočnom Oregonu, blizu pacifičke obale Sjeverne Amerike. Nalaz je izvorno pronađen 1980-ih, a veći dio sljedećih desetljeća proveo je u zbirci jednog muzeja u Oregonu. Paleontolozi su isprva pretpostavljali da bi mogao biti riječ o oreodontu, izumrloj vrsti papkara koja podsjeća na mješavinu ovce, deve i svinje.
Nedavno se, međutim, pokazalo da je fosil mnogo rjeđi: pripada ranoj vrsti psa zvanoj Mesocyon coryphaeus. Izumrla životinja ranije je bila identificirana samo na temelju fosila lubanja, no ovaj nalaz sadrži kosti nogu, zdjelične kosti, rebra, kralješke, pa čak i penisnu kost. „To znači da sa sigurnošću znamo da je bio mužjak”, izjavila je Anne Kort, vodeća autorica studije koja izvještava o rezultatima i paleontologinja sa Sveučilišta Michigan.
U novom istraživanju Kort i njezin tim usporedili su okamenjene kosti s kostima drugih pasa. Iznenađujuće, odlučujući dokaz bio je nasljedni koštani izraslin zvan osteohondrom, koji se nalazi na kraju prednjeg uda i prisutan je u većini fosila ranih pasa.
Ne zaboravimo da je 30 milijuna godina dugo razdoblje, čak i evolucijskim mjerilima, pa je M. coryphaeus vrlo daleko od našeg kućnog ljubimca, koji vjerojatno opet čeka šetnju. Prvi poznati pravi psi, pripadnici roda Hesperocyon, pojavili su se prije otprilike 40 milijuna godina, tako da ovaj primjerak potječe otprilike 10 milijuna godina nakon početka povijesti pasa.
Da nalaz stavimo u još širu perspektivu, naša vrsta, Homo sapiens, pojavila se tek prije otprilike 300 tisuća godina, dok cijeli ljudski rod (Homo) postoji tek 2,8 milijuna godina. Prije 30 milijuna godina naši su preci bili beznačajni primati malih dimenzija.
Te usporedbe ipak treba uzimati s oprezom: M. coryphaeus nije izravni predak nijednog živućeg psa, nego pripada davno izgubljenoj grani koja je naposljetku bila osuđena na izumiranje. „Ovaj fosil nije pra-pra-pradjed današnjih pasa, jer je cijela loza potpuno izumrla. I tim smo izumiranjem izgubili cijeli ekosustav pasmina pasa, koji danas jednostavno ne postoji”, objasnila je Kort.
„Mislim da ponekad pretpostavljamo da kad nešto izumre, život će pronaći rješenje. Nešto drugo zauzme mjesto, ili se nešto drugo čarobno vrati. No evolucija nikad ne pronalazi savršen odgovor, samo dobra rješenja. Dakle, kad nešto izgubimo, nestaje zauvijek. Nikad se ne može savršeno nadomjestiti, a mislim da je to važna pouka koju treba imati na umu kad razmišljamo o današnjim izumiranjima”, nastavlja stručnjakinja.
