U subotu ujutro astronauti misije Artemis II uredno su se vratili na Zemlju, zaključivši nevjerojatno uspješnu misiju. Iako detaljna analiza podataka koje su prikupili oni i instrumenti tek počinje, već se sada može reći da je na putu sve izvrsno prošlo ispit, ponekad i iznad očekivanja: raketa, letjelica i posada.
Najvažniji je rezultat da je letjelica Orion, osim nekoliko sitnijih problema, radila prema planu kad je prvi put prevozila ljude, što se nijednim simulatorom ne bi moglo potvrditi. Astronauti su pak svoj posao obavljali nevjerojatno profesionalno, a uz to i vrlo zabavno, dok su mase koje su pratile neprekidni izravni prijenos promatrale svaki njihov pokret.
Artemis II je dakle bio uspješan, no veliko pitanje i dalje je pitanje je li slijetanje na Mjesec 2028. za NASA-u doista dostižan cilj.
Prve pouke
Nekoliko dana nakon što je NASA-in lansirni sustav Space Launch System (SLS) stigao na lansirnu rampu u Svemirskom centru Kennedy, jedna je stvar postala jasna. Nakon što je start zbog međusobno nepovezanih tehničkih problema u veljači i ožujku morao biti odgođen, Jared Isaacman, direktor NASA-e, izjavio je da ako tako važnu i složenu raketu kao što je SLS mogu lansirati samo svake tri godine, to sigurno nije dobar put do uspjeha.
Prethodna misija bez posade, Artemis I, krenula je na put u studenom 2022. NASA mora prestati svaku raketu tretirati kao „umjetničko djelo” i početi ih lansirati poslovnom učestalošću, rekao je Isaacman. Tako bi se, među ostalim, izbjeglo da se svake tri godine iznova moraju učiti relevantne praktične stvari.
Sve to postavlja u sasvim drukčiji okvir sve što se od tada dogodilo. Uzmemo li tu ambiciju kao osnovu, što nam je misija pokazala otkako su Reid Wiseman, Victor Glover, Christina Koch i Jeremy Hansen 1. travnja krenuli prema Mjesecu? Kratak je odgovor da puno više nego što su se i optimisti usudili nadati, ali daleko od svega što bi nas moglo zanimati.
SLS je pri polijetanju generirao potisak od 39,1 milijun njutna i ispunio plan u svakom za inženjere važnom pogledu. Sve faze ulaska u svemir bile su „nominalne”: maksimalni dinamički tlak, gašenje glavnog motora i odvajanje pomoćnih raketa.
Start je prošao toliko dobro da su od tri planirane korekcije putanje na putu prema Mjesecu dvije odbačene jer je putanja već bila toliko točna da nisu bile potrebne.
Prvi kritični trenutak nastupio je dan nakon lansiranja. Glavni motor letjelice Orion uključen je na pet minuta i pedeset pet sekundi – to je bio manevar ulaska u putanju oko Mjeseca – kojim je letjelica usmjerena na petljastu putanju prema Mjesecu, bez daljnjih većih manevara. Prema riječima voditeljice programa Artemis, Lori Glaze, i ta je operacija protekla besprijekorno.
Čovjek u stroju
Službeni cilj misije bio je smjestiti ljude u Orion i otkriti što se događa – ne samo s letjelicom, nego i u interakciji posade i strojeva. To je naime ono što se u zemaljskim uvjetima ne može modelirati, što se tijekom misije i pokazalo. Od početka su, primjerice, bili problemi s WC-om, a bilo je i nekih poteškoća s dozatorom vode, zbog čega je posada iz opreza morala pohraniti vodu. Na jednoj ranoj konferenciji za novinare spomenut je i manji gubitak u jednom od sustava helija, koji je tiho riješen.
Prvih je dana u kabini bilo prehladno, a vreće za spavanje pokazale su se pretankima. Poslije je pak toplina stvarala probleme: astronauti su bili prisiljeni koristiti majice za zasjenjivanje prozora umjesto ugrađenih zaslona jer su se bojali da će se oni pregrijati od jakog sunčeva svjetla.
S prozorima je bio i drugi problem, koji se također otkrio usput. S jedne strane, bilo je nešto zbrke u orijentaciji dok astronauti i zemaljski kontrolori nisu razradili sustav kako se pozivati na prozore da bi se oni mogli precizno identificirati pri približavanju Mjesecu, jer se brzo pokazalo da se smjerovi desno-lijevo tamo gore ne mogu tumačiti. Drugi je problem bio da su prozori zbog intenzivne uporabe brzo postali prljavi, za što je također trebalo naći rješenje na putu.
Kako je sažeo Simeon Barber, svemirski istraživač s Open University:
„Cijela je stvar bila u uključivanju ljudi u proces – tih dosadnih živih bića koja pritišću tipke, izdišu ugljikov dioksid, žele klimu i trebaju WC. Bit svega bila je vidjeti kako sustav funkcionira s ljudima na brodu.”
Rezultati su obećavajući jer se unatoč sitnijim problemima koji su se pojavili čini da je letjelica dovoljno sigurna i nastanjiva da preveze ljude na površinu Mjeseca. Barberov je sažetak: „Sam Orion radio je potpuno dobro – osobito manevri motorima, što je kritično važno.”
Sjajna znanost ili nešto drugo?
NASA je velikim riječima govorila i o znanstvenoj važnosti misije. Posada je tijekom leta provela opsežna promatranja – u stvarnom vremenu opisali su najmanje 35 geoloških obilježja, među njima promjene boje koje mogu upućivati na mineralni sastav, a ujedno ukazuju na razlike između pojedinosti koje uočavaju ljudsko oko i tehnologija. Astronauti su iz dubokog svemira vidjeli i pomrčinu Sunca, za koju je pilot Victor Glover rekao da je bila potpuno nadrealna.
Uz to su se iz ostalih izdvojila dva rezultata. Jedan je promatranje bazena Orientale, kratera promjera 1000 kilometara na drugoj strani Mjeseca, koji je ljudsko oko prvi put vidjelo u cijelosti. Drugi vrhunac misije bio je kad su uživo promatrani udari meteora o Mjesec.
Znanstvena komponenta u ovom slučaju možda ipak i nije toliko važna. Kako je izjavio oksfordski profesor Chris Lintott, voditelj emisije The Sky at Night: „Umjetnička je vrijednost slika koje su Artemis i njegova posada poslali natrag znatna, ali je njihova znanstvena važnost ograničena.” Indijska sonda Chandrayaan-3 sletjela je 2023. blizu Mjesečeva južnog pola, a kineski Chang’e-6 2024. donio je uzorke s druge strane Mjeseca. Robotske sonde tijekom svojih misija izuzetno su detaljno kartirale to područje.
Možda najteži trenutak misije Artemis II nije bio zasluga nekog instrumenta ili problema, nego vrlo ljudske posade. Kad su astronauti oborili rekord udaljenosti u svemirskom letu iz 1970., Jeremy Hansen nazvao je kontrolni centar u Houstonu s viješću da se na granici bliže i daljnje strane Mjeseca vidi krater koji bi željeli nazvati Carroll, po preminuloj supruzi Reida Wisemana. Među svjedocima tog trenutka vjerojatno nije ostalo mnogo suhih očiju.
To je važno i mimo emocionalnih razloga. Svemirski programi koji ne mogu izazvati istinske, spontane ljudske osjećaje ne opstaju dugo. Program Apollo ne živi u kulturnom sjećanju samo zbog inženjerskog postignuća, nego i zato što je govorio o ljudskim ambicijama i hrabrosti. Artemis II prenio je nešto vrlo slično, od dirljivih trenutaka preko opipljivog oduševljenja astronauta do staklenke nutelle koja je lebdjela kabinom. Ti ljudi istodobno djeluju herojski i svakodnevno, čime su nedvojbeno stekli simpatije mnogih, a društvena prihvaćenost vrlo je važan aspekt tako skupa i opasna projekta.
Konačni ispit
Misija je završila 11. travnja u Tihom oceanu nakon što je Orion pljusnuo u vodu. Ponovni ulazak u atmosferu pratila je određena zabrinutost jer je toplinski štit letjelice Artemis I tijekom iste operacije bio oštećen, a zbog istrage koja je uslijedila sadašnja je misija odgođena za više od godinu dana. Kapsula Orion ušla je u atmosferu brzinom od oko 40 tisuća km/h, a ni te se uvjete ne može testirati u simulatoru.
Povratak je na sreću također protekao izvrsno, pa je misija doista završila obećavajućim rezultatima. Raketa je radila, letjelica je radila, a posada je stručno i elegantno upravljala sustavima i situacijama. I NASA je napokon razradila vjerodostojan plan na kojem se može graditi nakon ove misije, umjesto da se za tri godine opet počne gotovo od nule.
Slijetanje na Mjesec 2028. ipak i dalje djeluje kao prilično smion cilj. Barberova je slutnja da će za njegovu realizaciju trebati još tri do četiri godine, i to ne zbog onoga što smo već vidjeli, nego zbog elemenata koje još nismo. Misija je od Zemlje do približavanja Mjesecu prošla bez zastoja, kao i povratak. Pitanje više nije može li Orion letjeti s ljudima na brodu, nego hoće li biti ostale tehnologije potrebne za slijetanje na Mjesec, među ostalim lunarni lander, koji se trenutačno čini vrlo problematičnim. I hoće li izdržati razvojni zamah te hoće li biti političke volje za ostvarenje.
O daljnjim ciljevima da i ne govorimo, jer oni uključuju redovite letove s ljudima na Mjesec, gdje se planira izgraditi stalna baza, kao s vremenom i na Marsu. Što će biti od tih planova, za sada ne znamo. Kad su Neil Armstrong i Buzz Aldrin u srpnju 1969. kao prvi ljudi sletjeli na Mjesec, mnogi su vjerovali da je to tek početak i da će ubrzo barem jedan mali dio čovječanstva živjeti i raditi u svemiru.
To se nije dogodilo jer je program Apollo velikim dijelom služio ciljevima hladnog rata, da pokaže nadmoć Sjedinjenih Država nad Sovjetskim Savezom. Taj je pothvat ostvaren Armstrongovim „malim korakom”. Samo nekoliko godina poslije zamah je nestao, televizijska gledanost kasnijih misija počela je strmoglavo padati, a planirane daljnje misije programa Apollo otkazane su. Kako će se američki svemirski program razvijati u novoj svemirskoj utrci, sada s Kinom, i kako će na to utjecati privatni svemirski letovi, i dalje je neizvjesno.
No nedvojbeno je da su svemirska letjelica i astronauti tijekom misije Artemis II učinili svoje da svemir učine dostupnijim.
