Nil Rodes, morski geolog sa Sveučilišnog centra na Svalbardu (UNIS), prije nekoliko je godina pratio zapanjujuću pojavu na sjevernom polarnom krugu: stotine podvodnih izvora metana koji poput dimnjaka izbijaju s morskog dna u jednom fjordu. Rodes se nadao da će moći kartirati curenja stakleničkog plina kako bi saznao koliko metana bježi u atmosferu i ubrzavaju li taj proces zagrijavajuće arktičke vode. No 2024. norveška je vlada – pozivajući se na nenaveđene sigurnosne zabrinutosti – počela odbijati zahtjeve Rodesa i drugih za visokorazlučivim kartiranjem morskog dna Svalbarda.
„Situacija je jako frustrirajuća. Norveška institucija s norveškim brodom ne smije prikupljati podatke u norveškim vodama”
– rekao je Riko Noormets, morski geolog na UNIS-u, časopisu Science. Noormetsu su vlasti također odbile zahtjeve za dozvolu za obrazovna brodska putovanja i dugoročno proučavanje promjena morskog dna uzrokovanih ledenjacima.
Događaji koji ometaju rad geologa UNIS-a odražavaju šire promjene na Svalbardu. Taj snažno razvedeni, ledom prekriveni arhipelag sastoji se od devet većih otoka i nekoliko tisuća malih otočića koji se nalaze između europskog kopna i Sjevernog pola. Otoci – čija je površina otprilike jednaka površini Latvije – dugo su se smatrali ničijom zemljom, a nastanjivali su ih uglavnom sobovi i polarni medvjedi, čiji su preci ovamo stigli na plutajućim santama. I danas na Svalbardu živi manje od 3000 ljudi, ali više od desetak zemalja – među njima Kina, Indija i Rusija – upravlja znanstvenim objektima na otocima. Većina ih se nalazi u Ny-Ålesundu, na najvećem otoku, Spitsbergenu, koji Norveška promiče kao simbol arktičke znanstvene suradnje.
Istraživači već dugo djeluju na Svalbardu kako bi proučavali različita područja, od ledenjaka do polarne svjetlosti. Posljednjih je godina arhipelag za znanost postao još važniji jer se ovdje izbliza može pratiti globalno zatopljenje, budući da je to jedno od najbrže zagrijavajućih područja na Zemlji.
Od 1991. prosječna godišnja temperatura zraka u regiji raste otprilike sedam puta brže od globalnog prosjeka – i dvaput brže od prosjeka Arktika.
Dok klimatske promjene povećavaju znanstvenu vrijednost Svalbarda, rastuće geopolitičke napetosti na Arktiku otežavaju istraživanje. U ovogodišnjoj procjeni sigurnosna služba norveške policije upozorila je da je Svalbard osobito izložen opasnosti od ruske špijunaže i da Kina pokušava iskoristiti istraživanje kao vrata za ulazak na norveška područja na Arktiku.
S obzirom na te zabrinutosti nije iznenađujuće da je norveška vlada počela strože kontrolirati pristup arhipelagu, kaže Mia Bennett, geografkinja sa Sveučilišta Washington i urednica bloga Cryopolitics. Prema istraživačima, vlada zahtijeva bližu suradnju s vlastima i usklađivanje s norveškim istraživačkim prioritetima te je počela uvoditi strože propise o ulasku, što se može smatrati dijelom šireg nastojanja za jačanjem suvereniteta. Strožu atmosferu pak mnogi doživljavaju s strahom hoće li moći nastaviti znanstveno istraživanje, kaže Clara Hoppe, ekofiziologinja fitoplanktona s Instituta Alfred Wegener.
Središte polarnih istraživanja
Nizozemski istraživač Willem Barentsz pronašao je arhipelag 1596. tražeći Sjeveroistočni prolaz, a područje je ubrzo postalo samostalno odredište. Kitolovci su počeli koristiti otoke kojima nitko nije vladao kao uporišta, a do 1900-ih glavna je atrakcija postao ugljen.
Rudarski procvat početkom 1900-ih pokrenuo je pregovore o rješavanju međusobno suparničkih nacionalnih zahtjeva na područje. Svalbardskim ugovorom iz 1920., nastalim nakon toga, područje je došlo pod norvešku suverenost, ali je ujedno stvoren i „pravedan sustav” koji osigurava „miroljubivo korištenje” Svalbarda.
Prema sporazumu, državljani 49 država potpisnica mogu bez vize živjeti, raditi i provoditi istraživanja na arhipelagu.
Tvorci ugovora predvidjeli su znanstvenu vrijednost Svalbarda, pa su zato i poticali sklapanje sporazuma kojima se uređuje istraživanje. Poljski su istraživači 1957. osnovali istraživačku postaju na fjordu Hornsund na jugu Svalbarda, gdje se i danas obavlja važan rad, osobito na području istraživanja ledenjaka. Nakon što je 1962. u eksploziji u rudniku ugljena blizu Ny-Ålesunda poginulo 21 osoba, „grad se praktički zaustavio” na nekoliko godina prije nego što ga je Norveška 1967. oživjela kao znanstvenu bazu, kaže Geir Gotaas, fiziolog životinja koji vodi istraživački program Norveškog polarnog instituta (NPI) u Ny-Ålesundu.
Geografski položaj Svalbarda predstavljao je posebnu privlačnost i tijekom hladnog rata. Otoci leže na strateški važnom mjestu, blizu podmorskih ruta koje NATO i Rusija odavno nadziru. Blizina Sjevernog pola čini ih nezaobilazno važnima za istraživanje polarne svjetlosti i promatranje Zemlje, jer odavde zemaljske postaje mogu održavati gotovo neprekidnu vezu sa svemirskim letjelicama u polarnoj orbiti. Trenutačno deset zemalja održava laboratorije koji rade tijekom cijele godine u Ny-Ålesundu. „Zemlje osjećaju dužnost biti prisutne” – kaže Andy Hodson, biogeokemičar na UNIS-u.
Grenland u malom
Jack Kohler, istraživač ledenjaka s NPI-ja, desetljećima dokumentira promjene ledenjaka Austre Brøggerbreen i njegove okolice. Arhipelag prekriva više od 2000 ledenjaka, koji pokrivaju više od polovice kopnene površine. Većina ih je razmjerno malena i bila bi patuljasta pored golemih grenlandskih ledenih pokrova. Zbog toga međutim brže reagiraju na kratkoročne oscilacije temperature i oceanskih uvjeta. Kohler Svalbard smatra „svojevrsnim mini-Grenlandom” u kojem se odvijaju mnogi slični procesi, ali u lakše dostupnom okruženju. „Ovdje se može naći sve, od velikih ledenjaka koji ulaze u more do sitnih, i do njih možemo doći brzo i jeftino” – kaže Hodson.
Slika je jedinstvena: iz svih njih se topi led, a tempo procesa ubrzava se. Pet najvećih godina topljenja ledenjaka Austre Brøggerbreen dogodilo se u posljednjem desetljeću. Kohler i njegovi kolege rekonstruirali su gotovo stoljeće promjena uspoređujući stare fotografije 1578 lokalnih ledenjaka, snimljene iz norveških izviđačkih zrakoplova tijekom ekspedicija kartiranja krajem 1930-ih, s novijim snimkama. Slike su otkrile doline koje je nekoć ispunjavao led, a danas ih zauzimaju gole stijene, potoci i novonastala jezera. Tim je 2022. u časopisu Nature izvijestio da su
ledenjaci Svalbarda od 1936. do 2010. izgubili ukupno otprilike 15% svog volumena.
Zatim je došla 2024., tijekom čijeg su izuzetno toplog ljeta ledenjaci izgubili 62 gigatone ledene mase – više od 50 puta većeg Grenlanda, izvijestio je Kohlerov tim prošle godine u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences PNAS. Važno izvješće iz 2019., Svalbard 2100, predviđa pak daljnje znatne klimatske učinke koji se na arhipelagu mogu očekivati u narednim desetljećima.
Prije dva desetljeća i oceanografi su počeli dokumentirati da toplije vode Atlantskog oceana prodiru sve dublje u fjordove otoka. „Dogodila se golema promjena: mnogo više tople vode strujalo je prema sjeveru nego prije” – kaže Gotaas. Toplije vode preoblikovale su hranidbeni lanac: sjeveroistočnoatlantski bakalar, kapelan i vrsta pegavog bakalara uvelike su istisnuli arktičkog bakalara, koji je nekoć bio ključna vrsta u tim vodama. „Neke se vrste s time nose, druge manje” – kaže Gotaas. Bijeli galebovi primjerice „jedu gotovo sve, pa se razmjerno dobro snalaze” – dodaje. No debelokljuna njorka, druga vrsta morske ptice, bori se s poteškoćama.
Danas trend zagrijavanja oceana – koji se naziva i „atlantifikacijom” – zimi često čini Isfjorden, „ledeni fjord” ispred Longyearbyena, glavnog grada i najvećeg naselja Svalbarda, bez leda. A kako se morski led povlači, lokalni polarni medvjedi – kao i njihovi arktički rođaci drugdje – upuštaju se u područja koja su prije izbjegavali i vrebaju ljude kao da love plijen. „Prikradaju se ljudima, ponašaju se točno onako kako to čine kad love tuljane” – kaže Gotaas. „Dosad smo imali sreće, nije bilo ozbiljnijeg incidenta s istraživačima.” (Od 1971. polarni medvjedi ubili su šest ljudi na Svalbardu, a posljednja smrtna žrtva, 2020., bio je nizozemski zaposlenik kampa.)
I vrijeme se potpuno poremetilo. Tijekom polarne tame natapajuće kiše iznenada slijede mrazevi koji ponekad zatvore vegetaciju ispod neprobojnog sloja leda. „To je jako loše za sobove, osobito kada se mnogo životinja natječe za istu hranu” – kaže Mathilde Le Moullec, ekologinja s Grenlandskog instituta za prirodne resurse, koja surađuje sa suradnicima NPI-ja. Ti događaji uzrokuju povremeno izgladnjivanje i smanjenje populacije u stadima.
Politički kaos
Dok se klima zagrijava, geopolitička klima postaje sve hladnija. Optički kabel koji povezuje Svalbard s norveškim kopnom 2022. pod tajanstvenim je okolnostima pukao, što je prekinulo komunikaciju, a mnogi su počeli spekulirati o sabotaži koju su počinili strani agenti – možda Rusi. Događaji koji su se otad dogodili dodatno su pojačali napetost. U ožujku 2025. ruski je političar predložio da se Svalbard preimenuje u Pomorske otoke, pozivajući se na ruske povijesne veze s arktičkim lovcima i ribarima. Prošle jeseni pak u sklopu ruskih vojnih vježbi provedene su vježbe iskrcavanja na Zemlji Franza Josefa, 400 kilometara istočno od Svalbarda.
Više je analitičara tu akciju protumačilo kao moguću simulaciju napada na Svalbard.
Glavno rusko uporište na arhipelagu je Barentsburg, rudarsko naselje u kojem se od 1986. održava nekoliko laboratorijskih zgrada. Prije rusko-ukrajinskog rata nekolicina tamo smještenih ruskih istraživača često je surađivala s Norvežanima i drugima u istraživanju ledenjaka ili praćenju polarnih medvjeda. Rat je međutim prekinuo te suradnje, a gospodarske sankcije uvedene Rusiji teško su pogodile rudarsku aktivnost u Barentsburgu.
Rusija trenutačno stavlja naglasak na znanstvene suradnje sa svojim saveznicima – među njima i s Kinom. Nedavno je najavljeno da planiraju izgraditi nove laboratorijske objekte u Barentsburgu i Pyramidenu, drugom bivšem rudarskom naselju, a u novim će laboratorijima raditi kineski i ruski istraživači. Središnji element proširenog kompleksa, koji će biti gotov do listopada, bit će razgrađeni nuklearni ledolomac usidren uz obalu Barentsburga, preuređen u istraživačke svrhe, priopćio je Andrej Briskenkov sa Ruskog državnog hidrometeorološkog sveučilišta.
Aktivnosti Kine zabrinjavaju i Norvešku i njezine susjede. U svojoj arktičkoj strategiji iz 2018. Kina se nazvala državom bliskom Arktiku i naglasila svoja prava u pogledu istraživanja na Svalbardu. Kineska je vlada izjavila da bi se udružila sa sličnomislećim zemljama radi izgradnje „arktičkog svilenog puta”, koji bi obuhvaćao komunikacijsku infrastrukturu i arktičke plovidbene putove.
Kao odgovor uslijedile su žestoke reakcije na europskom Arktiku. Finska je vlada, pozivajući se na sigurnosne zabrinutosti, prekinula suradnju s Kinom na osnivanju svemirskog istraživačkog centra u Laponiji i spriječila prijavu Kineskog polarnog istraživačkog instituta (PRIC) za zakup regionalne zračne luke radi obavljanja arktičkih letova. Island je blokirao proširenje kinesko-islandske arktičke znanstvene promatračnice otvorene 2018., nakon što su članovi američkog Kongresa izrazili zabrinutost da bi zajednička istraživanja na lokaciji za svemirsku fiziku mogla pridonijeti razvoju kineskih vojnih radara.
Američke zakonodavce brine i kineska postaja Žuta rijeka u Ny-Ålesundu, koju Kineska uprava za Arktik i Antarktik (CAA) od 2004. iznajmljuje prvenstveno za istraživače PRIC-a radi istraživanja ledenjaka te ekoloških i fizikalnih istraživanja atmosfere. Problem je što na postaji istodobno rade i fizičari komunikacija, a barem dio njihovih projekata prema mišljenju Amerikanaca skriva znatne mogućnosti vojne uporabe.
Igralište nacija?
Norvežani i Kinezi i prije su došli u sukob. U ljeto 2024., u sklopu krstarenja, desetci kineskih turista koji su mahali zastavama stigli su u Ny-Ålesund, među njima i jedan posjetitelj u vojnoj odori. Norveške su vlasti odmah prosvjedovale. Mjesecima kasnije norveška tvrtka King’s Bay, koja upravlja Ny-Ålesundom, zatražila je od Kine da ukloni ploču koja njezin laboratorij označava kao kineski objekt te i dva bijela mramorna lava od po 2 tone koji čuvaju ulaz u zgradu. U lipnju je ploča zamijenjena natpisom s logotipima Istraživačke postaje Ny-Ålesund, Kings Baya i CAA-a, a lavovi su nestali.
Norveške vlasti naglašavaju da nisu izdvojile Kinu, jer su i druge zemlje već pozvale da uklone ploče s oznakom nacionalnosti postaje, uz obrazloženje da se Ny-Ålesund smatra jedinstvenim norveškim istraživačkim centrom koji ugošćuje međunarodne partnere, kaže Tiril Vold Hansen, politologinja s Istraživačkog instituta Nordland. Norveška međutim nedvojbeno sve više pokušava nametnuti vlastitu upravljačku ulogu – na šok mnogih. Primjerice, u službeni je logotip istraživačke postaje Ny-Ålesund dodana riječ „Norveška”, što mnogi strani istraživači, prema Hansen, tumače kao šire nametanje nacionalne kontrole.
Najnoviji norveški politički dokumenti zagovaraju jačanje znanstvene prisutnosti na Svalbardu. Prema dijelu stranih istraživača, sličan restriktivni trend nazire se i iz novih uredbi koje uređuju pristup različitim područjima arhipelaga.
Primjerice, od iduće godine svatko tko se upusti izvan granica naselja – uključujući istraživače i organizatore putovanja – morat će zaposliti registriranog norveškog vodiča.
Na pojedinostima provedbe još se radi, a vlasti su već naznačile da bi iskusni istraživači mogli dobiti izuzeće.
Unatoč tome prijedlog mnoge ispunjava zabrinutošću. Zapošljavanje vodiča bilo bi za mnoge istraživačke skupine preskupo, kaže Catherine Larose, istraživačica mikrobne genomike sa Sveučilišta u Lyonu, koja na otocima proučava bakterije otporne na antibiotike. Najveću frustraciju predstavlja neizvjesnost u vezi s primjenom novih pravila, kažu istraživači, prema kojima je to uznemirujuće čak i ako je mjera usmjerena manje na zapadnjake, a više na Kinu i Rusiju.
Norveške vlasti u međuvremenu inzistiraju na tome da je cilj strožeg nadzora potpora znanosti, a ne njezino ograničavanje. Prema Gotaasu, zadaća Svalbardskog istraživačkog ureda, osnovanog ove godine, jest osigurati da istraživanja provedena na arhipelagu budu u skladu s norveškim znanstvenim prioritetima. Ta je težnja osobito važna u Ny-Ålesundu – kaže – gdje atmosferski i klimatski pokusi ovise o tome da se okoliš održi u što netaknutijem stanju.
Norveška također potiče istraživače da šire dijele infrastrukturu i podatke, uz argument da veća otvorenost jača znanost. „Otvoreni pristup ključni je prioritet u Norveškoj” – kaže Gotaas. Institucije koje nakon razumnog razdoblja ekskluzivnosti ne učine svoje podatke dostupnima široj istraživačkoj zajednici riskiraju gubitak pristupa objektima koje potpomaže Norveška, dodaje.
Vrijeme je ključno
Prema procjeni Hodsona i kolega, izvori na Svalbardu godišnje ispuštaju otprilike 2300 tona metana, a istraživači strahuju da bi ta neočekivana ispuštanja u samopojačavajućoj povratnoj petlji mogla pojačati zagrijavanje Arktika.
Slične zabrinutosti javljaju se i u vezi s Rodesovim radom na podvodnim erupcijama metana. Stručnjak je identificirao stotine takvih – među njima i mnoge koje dosežu površinu – kad je analizirao hidroakustične podatke prikupljene 2015. na samo dva fjorda. Na nekim mjestima morsko dno podsjeća na mjesečev krajolik, prošarano udubinama nalik kraterima za koje se smatra da označavaju ranije erupcije metana. Prema Rodesovoj hipotezi, mreža rasjeda koji se protežu pod zemljom stvara puteve kojima metan može doći do morskog dna. Rodes se također nada da će jednoga dana razumjeti zašto se mjesta curenja ponekad za nekoliko tjedana premjeste.
Za to bi međutim bilo potrebno ponovljeno kartiranje, što je trenutačno zabranjeno u vodama dubljim od 30 metara.
Norveške vlasti javno nisu objasnile razloge ograničenja. Stručnjaci međutim ističu da detaljne karte morskog dna mogu otkriti obilježja terena koja bi mogla biti korisna za navigaciju podmornica. „Ne vjerujem da bi Rusi bili suzdržani u vezi sa svojim kartiranjem” – kaže Noormets. „Ograničenje vrijedi i za njih, ali kako ga provesti?” U pozadini može biti i sve veći interes za mineralne resurse morskog dna Arktika. Uz obalu Svalbarda Norveška je već kartirala nalazišta kobalta, mangana, nikla i rijetkih zemnih metala.
Za istraživače zabrana kartiranja dolazi u nesretnom trenutku. Nekoliko lokalnih ledenjaka koji ulaze u more u posljednje se vrijeme dramatično ubrzalo, što nudi rijetku priliku za proučavanje otjecanja leda. Pri takvim naletima ledenjaci u samo nekoliko mjeseci odnose sediment i preoblikuju morsko dno. Zbog zabrane su međutim Noormets i kolege prisiljeni većinu istraživanja provoditi dalje od Svalbarda, gdje dozvola nije potrebna.
Rodes i kolege prošle su godine na jugu Longyearbyena pronašli uvalu dovoljno plitku za kartiranje. Radeći s morskog leda, spustili su hidroakustičku opremu izravno iznad izvora metana. Neki su neprestano mjehurili, drugi su ritmično pulsirali svakih nekoliko sekundi, a treći su se aktivirali i gasili u nekoliko minuta. Ti zanimljivi obrasci upućuju na to da ispuštanje metana može biti mnogo raznolikije nego što se pretpostavljalo – što je još jedan razlog zbog kojeg se Rodes nada da će naposljetku dobiti dozvolu za dublje kartiranje fjordova. Kako kaže Kohler:
„Arktik se mijenja brže nego što to možemo razumjeti. Ovo je trenutak kad nam treba više suradnje, a ne manje.”
