NASA-in opservatorij Neil Gehrels Swift posljednji je put promotrio nebo 20. listopada 2026., dok je kružio oko Zemlje na visini od približno 275 kilometara. Svemirska agencija tri je dana poslije okončala misiju teleskopa jer se Swift dotad spustio u toliko nisku orbitu da njegovi instrumenti zbog otpora razrijeđenog zraka više nisu mogli stabilno raditi.
Letjelica je 4. studenoga ponovno ušla u atmosferu iznad Sjeverne Sumatre u Indoneziji i gotovo potpuno izgorjela. Time su pomalo naglo završena dva nevjerojatna desetljeća koja je uglavnom provela promatrajući goleme kozmičke eksplozije.
Swiftovu povratku u atmosferu prethodila je nažalost neuspješna akcija spašavanja u ljeto 2026. Robotska letjelica LINK, razvijena u privatnom sektoru i poslana kako bi podigla Swift u sigurniju orbitu, ušla je u Zemljinu atmosferu već u rujnu. Tako je letjelica namijenjena spašavanju svemirskog teleskopa koji je gubio visinu uništena tjednima prije njega.
Opasan posao
Svatko tko se imalo razumije u istraživanje svemira i svemirske letove zna da je u svemiru vrlo teško ostvariti bilo što, pa tako i spasiti satelit. Približiti se letjelici u orbiti i potom je eventualno uhvatiti posebno je složen zadatak, osobito ako se nekontrolirano kreće. Gubitak Swifta upozorava na novu opasnost u mladoj industriji koja se bavi popravcima svemirskih letjelica u orbiti, njihovom opskrbom gorivom i premještanjem. Ako nešto pođe po zlu, i sama spasilačka letjelica može postati problem.
Prema planu, LINK se trebao približiti Swiftu, uhvatiti ga jednom od svojih triju robotskih ruku, a zatim uključiti potisnike i podići teleskop na visinu od približno 600 kilometara iznad Zemljine površine. Ondje bi teleskop mogao nastaviti promatrati svemir još godinama. No misija je od početka bila praćena problemima. Letjelica koju je uz NASA-inu potporu razvila privatna tvrtka Katalyst Space Technologies lansirana je 3. srpnja. Iako se činilo da su početni problemi s komunikacijom i upravljanjem otklonjeni, 25. srpnja počela se nekontrolirano prevrtati.
Pokazalo se da dva od triju reakcijskih kotača ne rade.
Ti teški kotači trebali su omogućiti promjenu orijentacije letjelice bez trošenja goriva. Njihov kvar, zajedno s problemima pogonskog sustava, doveo je do nekontrolirane vrtnje LINK-a.
Letjelicom je moguće upravljati potisnicima i kada reakcijski kotači ne rade, ali svako njihovo uključivanje troši pogonsko gorivo. Inženjeri su naposljetku uspjeli usporiti vrtnju LINK-a uključivanjem potisnika u smjeru suprotnom od rotacije. NASA je u kolovozu izvijestila da je brzina vrtnje smanjena s približno devet stupnjeva u sekundi na otprilike jedan i pol stupanj.
No ni to nije bilo dovoljno za spas misije. NASA i Katalyst Space objavili su 19. kolovoza da neće pokušati uhvatiti Swift i podići njegovu orbitu. Na kraju je provedena tek svojevrsna demonstracija tijekom koje je LINK proletio na udaljenosti od 12–15 kilometara od Swifta, otvorio sve tri robotske ruke i ispitao električne potisnike. Međutim, LINK se nikada nije dovoljno približio teleskopu da bi ga mogao uhvatiti.
Anatomija neuspjeha
Glavni je problem bio u tome što servisna letjelica poput LINK-a na put kreće s ograničenom zalihom pogonskog goriva. Inženjeri su tu zalihu morali rasporediti na pojedine zadatke misije, od dolaska do cilja i sigurnog približavanja do hvatanja i postavljanja u novu orbitu. Pritom su ponijeli i određenu rezervu goriva za nepredviđene situacije. Zamislimo vučno vozilo koje većinu goriva potroši kako bi se izvuklo iz jarka u koji je i samo skliznulo. Čak i ako stigne do pokvarenog automobila, možda mu neće ostati dovoljno goriva da ga odvuče kući.
Nešto slično dogodilo se i LINK-u. Prema Katalystu, nakon što su inženjeri stavili vrtnju pod kontrolu, letjelici više nije preostalo dovoljno pogonskog goriva da uhvati Swift i sigurno ga podigne u novu orbitu. Nameće se pitanje zašto nije ponijela više goriva. Količina koja je u osnovi dovoljna samo za planirane manevre ipak ne ostavlja mnogo prostora za rješavanje neočekivanih problema. No svaki dodatni dekagram goriva povećava masu letjelice, a lansiranje težeg tereta skuplje je i za njegovo je pomicanje potrebno više goriva.
Iako uzrok LINK-ova kvara još nije poznat, ni planiranje misije nije prošlo bez problema. Pojačana Sunčeva aktivnost od 2024. uzrokovala je širenje gornjih slojeva Zemljine atmosfere, a povećani otpor zraka spuštao je Swift brže nego što se očekivalo. Kada je NASA uočila koliko brzo svemirski teleskop gubi visinu, pokušala je brzo djelovati kako bi spasila opservatorij, no to nije jednostavan zadatak. Planiranje i provedba svemirskih misija obično traju godinama, a u ovom je slučaju postojala bojazan da se uobičajenim razvojnim programom nikada neće stići na vrijeme.
NASA je zato u rujnu 2025. s privatnom tvrtkom Katalyst sklopila ugovor o razvoju odgovarajuće letjelice vrijedan 30 milijuna dolara, što je u svemirskoj industriji vrlo skroman iznos.
Tvrtka je imala manje od godinu dana za projektiranje, izradu, ispitivanje i lansiranje LINK-a. To je i uspjela ostvariti jer je letjelica doista lansirana 3. srpnja 2026.
No brzina ima svoju cijenu. Zbog kratkih rokova ostalo je manje vremena za ispitivanja, proizvodnju rezervnih dijelova i planiranje mogućnosti popravka tijekom misije. Iz javno dostupnih izvješća zasad nije jasno je li to pridonijelo LINK-ovu kvaru i neuspješnim pokušajima popravka. Ipak, treba istaknuti da je tvrtki osnovanoj 2020., koja želi komercijalno pružati usluge servisiranja u orbiti, ovo bila prva stvarna svemirska misija, premda je Atomos Space, koji je preuzela nekoliko mjeseci ranije, već imao takvo iskustvo.
Važna iskustva
Prema NASA-inoj analizi, premda LINK nije uspio, ovaj je pothvat agenciji donio važna iskustva u brzoj izradi, postavljanju u orbitu i upravljanju servisnom letjelicom. Misija je pokazala i da je u oštećenu letjelicu moguće učitati novi upravljački softver kako bi se stabilizirala pomoću preostalog ispravnog hardvera. LINK je također ispitao svoje robotske ruke i uspio istodobno uključiti sva tri potisnika.
Sve bi to u budućnosti doista moglo biti važno. Iako je Swiftu najhitnije trebalo podići orbitu, on nije jedina vrijedna svemirska letjelica koja bi se u sljedećim godinama mogla naći u nevolji.
NASA-in svemirski teleskop Hubble jednog bi dana mogao zatrebati sličnu pomoć. Prema nekim informacijama, upravo je on mogao biti sljedeća letjelica koja bi dobila takvu servisnu intervenciju da je ova misija uspjela.
Buduće misije spašavanju satelita pristupaju na dva načina koji se međusobno nadopunjuju. ELSA-M tvrtke Astroscale namijenjen je hvatanju satelita koji se prije lansiranja opremaju pločom za pristajanje. Ona bi spasilačkoj letjelici olakšala njihovo hvatanje i premještanje ako se nađu u nevolji. S druge strane, cilj programa ClearSpace-1 Europske svemirske agencije, planiranog za 2029., jest uhvatiti satelit Proba-1, koji nema ploču za pristajanje niti bilo što drugo što bi olakšalo njegovo hvatanje.
Misija LINK pokazala je da su za spašavanje potrebni više od robotske ruke i količine goriva dovoljne za dolazak do cilja. Potrebna je i letjelica koja može ostati stabilna, oporaviti se od vlastitih kvarova i sačuvati dovoljno pogonskog goriva za dovršetak zadataka, ali i za moguće neplanirane manevre.
